„…JER NISAM IMALA 200 EVRA DA JOJ PLATIM PREGLED!“
Stajala sam ispred ordinacije, držeći torbu u rukama, dok su mi suze same tekle niz lice. Nisam mogla vjerovati šta mi se upravo dogodilo.
Imala sam samo 20 godina. Odrasla sam u malom selu, u porodici u kojoj se o takvim stvarima gotovo nikada nije razgovaralo. Majka me je odmalena učila da čuvam svoje zdravlje, ali i da nikada ne dozvolim da me neko ponizi.
A tog dana osjećala sam se kao najponiženija osoba na svijetu.
Sve je počelo kada sam ušla u ordinaciju.
Doktorica, žena od pedesetak godina, sjedila je za velikim stolom i nešto pisala.
„Koliko imaš godina?“ upitala me je, ne podižući pogled.
„Dvadeset.“
„Jesi li imala odnose?“
„Nisam.“
Podigla je glavu i nasmijala se.
„Ma nemoj! Dvadeset godina, a nevina? Nemoj meni te priče pričati.“
Osjetila sam kako mi lice gori.
„Stvarno nisam“, odgovorila sam tiho.
„Dobro, dobro, vidjećemo“, rekla je podrugljivo.
Već tada sam poželjela da ustanem i odem.
Ali majka me je molila da obavim pregled, a ja nisam željela da je razočaram.
Kada sam se pripremila za pregled, doktorica je počela komentarisati moj izgled i način na koji vodim računa o ličnoj higijeni.
„Ko te je učio da se tako sređuješ?“
Nisam znala šta da odgovorim.
„Sama“, promucala sam.
Odmahnula je glavom.
„Vi današnje djevojke stvarno nemate pojma.“
Ćutala sam.
Svaka njena riječ bila je kao šamar.
Pregled je završila veoma brzo, bez gotovo ikakvog objašnjenja.
A onda je izgovorila:
„Pregled i dodatne usluge koštaju 200 evra.“
Zbunjeno sam je pogledala.
„Ali… mama mi je dala 50 evra. Rekli su nam telefonom da toliko košta pregled.“
Doktorica se namrštila.
„Pa šta si onda dolazila ako nemaš novca?“
„Nisam znala…“
„Ne zanima me! Izađi napolje i vrati se kada budeš imala da platiš!“
Pokušala sam da objasnim da smo unaprijed pitali za cijenu, ali nije željela da sluša.
Otvorila je vrata ordinacije i pred medicinskom sestrom rekla:
„Evo još jedne koja bi sve besplatno!“
U tom trenutku poželjela sam da propadnem u zemlju.
Izašla sam na hodnik, sjela na klupu i zaplakala.
Nisam plakala zbog novca.
Plakala sam zato što me neko ko je trebalo da mi pomogne natjerao da se osjećam prljavo, glupo i bezvrijedno.
Nakon nekoliko minuta prišla mi je starija žena.
Imala je sijedu kosu, jednostavan kaput i blag pogled.
„Dijete, zašto plačeš?“
„Ništa, gospođo.“
„Nemoj meni ništa. Vidim da te nešto mnogo pogodilo.“
Ne znam zašto, ali toj nepoznatoj ženi ispričala sam sve.
Od početka do kraja.
Kako sam prvi put došla kod ginekologa.
Kako mi se doktorica smijala.
Kako me vrijeđala.
I kako me na kraju izbacila zbog novca koji nisam imala.
Žena me je pažljivo slušala.
Nije me prekidala.
Ali što sam više pričala, njeno lice postajalo je ozbiljnije.
Kada sam završila, upitala me je:
„Kako se zove doktorica koja te pregledala?“
Rekla sam joj ime.
U tom trenutku žena je ustala.
„Sačekaj me ovdje.“
„Gdje ćete?“
„Samo me poslušaj. Nemoj nigdje ići.“
Otišla je niz hodnik i izvadila telefon.
Vidjela sam kako razgovara s nekim.
Poslije desetak minuta vratila se.
„Dijete, hoćeš li mi učiniti jednu uslugu?“
„Kakvu?“
„Pođi sa mnom.“
„Kuda?“
Pogledala me je pravo u oči.
„DA POKAŽEMO TOJ DOKTORICI DA NIJEDNA DJEVOJKA NE SMIJE BITI PONIŽENA ZATO ŠTO NEMA NOVCA.“
Nisam znala ko je ta žena.
Ali nešto u njenom glasu govorilo mi je da joj mogu vjerovati.
Krenule smo prema ordinaciji.
Kada smo stigle do vrata, medicinska sestra nas je zaustavila.
„Doktorica je zauzeta.“
Starija žena mirno je odgovorila:
„Recite joj da je došla gospođa Petrović.“
Sestra je zastala.
Pogledala je ženu.
A onda je gotovo potrčala prema ordinaciji.
Nekoliko trenutaka kasnije vrata su se otvorila.
Doktorica koja me je maloprije vrijeđala izašla je sa osmijehom.
„Gospođo Petrović! Nisam znala da dolazite!“
Ali kada je ugledala mene, osmijeh joj je nestao.
„Šta ona radi s vama?“
Starija žena je prekrižila ruke.
„Upravo sam čula veoma zanimljivu priču o tome kako se ovdje postupa prema pacijentkinjama.“
Doktorica je preblijedjela.
„Ne razumijem…“
„Razumjećete.“
Zatim se okrenula prema meni.
„Dušo, ponovi pred njom ono što si meni ispričala.“
Ruke su mi drhtale.
Ali prvi put tog dana nisam željela da ćutim.
Ispričala sam sve.
Doktorica me je nekoliko puta pokušala prekinuti.
„Nije bilo baš tako!“
„Djevojka je pogrešno razumjela!“
„Ja sam se samo šalila!“
Starija žena je podigla ruku.
„Dosta.“
U hodniku je zavladala tišina.
„ZNATE LI VI KOLIKO HRABROSTI TREBA JEDNOJ MLADOJ DJEVOJCI DA PRVI PUT DOĐE NA OVAKAV PREGLED?“
Doktorica je ćutala.
„A znate li koliko je teško ponovo potražiti pomoć nakon što vas neko ovako ponizi?“
„Gospođo, nisam imala lošu namjeru…“
„Namjera ne mijenja ono što ste uradili.“
Tada sam konačno skupila hrabrost da pitam:
„Izvinite, a ko ste vi?“
Starija žena se okrenula prema meni.
Blago se nasmiješila.
„Ja sam jedna od osnivačica ove privatne klinike. Prije mnogo godina, moj pokojni suprug i ja otvorili smo je sa željom da svaka žena ovdje bude primljena dostojanstveno.“
Pogledala je doktoricu.
„A danas sam čula nešto zbog čega se stidim ustanove koju smo gradili.“
Ostala sam bez riječi.
Doktorica je pokušala da objasni situaciju.
Ali gospođa Petrović nije dozvolila da se razgovor pretvori u prepirku.
Pozvala je upravnika klinike i zatražila da se provjere naplaćene usluge, način komunikacije s pacijentima i moja pritužba.
Zatim mi je rekla:
„Dijete, niko ne može vratiti riječi koje si danas čula. Ali možemo se pobrinuti da se tvoja žalba ozbiljno ispita.“
Nisam znala šta da kažem.
„Hvala vam“, prošaputala sam.
„Nemoj mi zahvaljivati za nešto što bi trebalo da bude normalno.“
Potom mi je ponudila da zakažem novi pregled kod druge doktorice, uz jasno objašnjene cijene i postupak pregleda.
Pristala sam.
Nekoliko dana kasnije ponovo sam došla u kliniku.
Ovog puta dočekala me je mlada doktorica po imenu Ana.
Bila je potpuno drugačija.
Prvo me je pitala kako se osjećam.
Zatim mi je objasnila šta pregled podrazumijeva, šta je medicinski potrebno i da ništa neće raditi bez mog pristanka.
Kada sam joj rekla da nikada nisam imala seksualne odnose, samo je klimnula glavom.
„Hvala što ste mi rekli. To je važno kako bismo razgovarale o odgovarajućem pregledu. Nema razloga da vam bude neprijatno.“
Osjetila sam ogromno olakšanje.
Prvi put nisam imala osjećaj da moram da se pravdam.
Pregled je prošao mirno.
Doktorica mi je objasnila nalaze i odgovorila na sva pitanja.
A onda je rekla nešto što ću pamtiti cijelog života.
„VAŠE TIJELO NIJE RAZLOG ZA SRAMOTU. I NIKO NEMA PRAVO DA VAS PONIŽAVA ZBOG NJEGA.“
Te riječi su mi značile više nego što je mogla zamisliti.
Kada sam izašla iz ordinacije, na hodniku sam ponovo ugledala gospođu Petrović.
Sjedila je na istoj klupi na kojoj me prvi put pronašla uplakanu.
„Kako je prošlo, dijete?“
Ovog puta sam se nasmiješila.
„Dobro. Hvala vam.“
Sjela sam pored nje.
„Mogu li vas nešto pitati?“
„Naravno.“
„Zašto ste mi toliko pomogli? Uopšte me ne poznajete.“
Dugo je gledala ispred sebe.
A onda je tiho rekla:
„Zato što sam i ja nekada bila djevojka sa sela koja se plašila da ode kod doktora.“
Pogledala sam je iznenađeno.
„Stvarno?“
Klimnula je glavom.
„Imala sam devetnaest godina. Bila sam siromašna i nisam imala nikoga da me posavjetuje. Jednom sam otišla ljekaru zbog zdravstvenog problema. Umjesto pomoći, dobila sam uvrede.“
Oči su joj se napunile suzama.
„Toliko sam se postidjela da godinama nisam smjela ponovo otići na pregled.“
„I šta se dogodilo?“
„Kasnije sam imala ozbiljan zdravstveni problem koji je mogao biti otkriven ranije.“
Zaćutala je.
„Tada sam sebi obećala da ću, ako ikada budem mogla, učiniti nešto da se druge djevojke ne osjećaju tako.“
Pogledala me je i uhvatila za ruku.
„Zato smo moj muž i ja osnovali ovu kliniku.“
Nisam mogla da zaustavim suze.
Ali ovog puta nisam plakala od poniženja.
Plakala sam jer sam shvatila da postoje ljudi koji od vlastitog bola naprave razlog da pomognu drugima.
Nekoliko sedmica kasnije dobila sam obavještenje da je moja pritužba razmotrena i da je klinika preduzela mjere zbog neprofesionalnog ponašanja doktorice.
Nisam tražila da se bilo kome osvetim.
Željela sam samo da se ono što se dogodilo meni ne ponovi nekoj drugoj djevojci.
Kada sam se vratila kući, majka me je pitala:
„Kako je bilo, kćeri?“
Zagrlila sam je.
„Mama, dobro je što si me nagovorila da vodim računa o zdravlju.“
Nasmiješila se.
„Pa naravno, dijete.“
„Ali naučila sam još nešto.“
„Šta?“
„DA NIKADA NE TREBA DA ĆUTIM KADA ME NEKO PONIŽAVA, PA MAKAR TA OSOBA NOSILA I BIJELI MANTIL.“
Majka me je poljubila u čelo.
„E, to je moja djevojka.“
Danas imam 27 godina.
Završila sam školovanje, zaposlila se i preselila u grad.
I dalje redovno vodim računa o svom zdravlju.
Ali svaki put kada prođem pored neke ordinacije, sjetim se onog dana kada sam sa dvadeset godina sjedila na hodniku i plakala.
Sjetim se i starije žene koja mi je prišla i pitala zašto plačem.
Nedavno sam saznala da je gospođa Petrović preminula.
Kada sam čula tu vijest, dugo sam sjedila u tišini.
Zatim sam otišla do klinike i ostavila buket cvijeća u njenu čast.
Uz cvijeće sam stavila malu poruku:
„HVALA VAM ŠTO STE JEDNOJ UPLAŠENOJ DJEVOJCI POKAZALI DA NJENO DOSTOJANSTVO VRIJEDI VIŠE OD BILO ČIJEG POLOŽAJA, NOVCA ILI TITULE.“
I danas vjerujem da postoje dvije vrste ljudi.
Oni koji koriste svoj položaj da druge ponize.
I oni koji ga koriste da druge zaštite.
A najveća lekcija koju sam naučila jeste da nečija diploma ne garantuje dobrotu, kao što ni siromaštvo ili život na selu ne umanjuju ničiju vrijednost.
JER ČOVJEKA NE ČINI VELIKIM TITULA KOJU NOSI, VEĆ NAČIN NA KOJI SE OPHODI PREMA ONIMA KOJI SU RANJIVI.
❤️ A SADA VAS PITAM: DA LI BISTE VI PRIJAVILI DOKTORA KOJI VAS JE PONIZIO ILI BISTE PREĆUTALI I NIKADA SE VIŠE NE BISTE VRATILI U TU ORDINACIJU?