„NE DIRAJTE TOG DJEČAKA, ON JE OBIČAN PROSJAK!“ — VIKAO JE DIREKTOR BANKE PRED SVIM KLIJENTIMA. ALI KADA JE DJEČAK IZVADIO STARI KLJUČ I POŽUTJELO PISMO, DIREKTOR JE PROBLIJEDIO! TAJNA STARA 28 GODINA NATJERALA JE CIJELU BANKU DA ZANIJEMI!
Bilo je hladno novembarsko jutro u Tuzli.
Kiša je padala već treći dan.
Ulice su bile mokre, ljudi su žurili na posao, a ispred jedne od najvećih banaka u gradu stajao je dječak u staroj, pocijepanoj jakni.
Zvao se Haris.
Imao je samo dvanaest godina.
Na nogama je nosio izlizane patike, a u rukama malu metalnu kutiju koju je čvrsto držao uz grudi.
Njegovo lice bilo je blijedo.
Usne promrzle.
Ali u očima je imao nešto neobično.
Odlučnost.
Tog jutra nije došao da prosi.
Nije došao da traži novac.
Došao je da ispuni posljednju želju svoje bake.
A nije ni slutio da će ono što nosi u staroj kutiji promijeniti život jednog od najbogatijih ljudi u gradu.
Sve je počelo u devet sati.
Haris je polako otvorio velika staklena vrata banke.
Unutra je bilo toplo.
Podovi su blistali.
Za šalterima su sjedile elegantno obučene službenice.
Ljudi su čekali u redovima.
Dječak je prišao informacijskom pultu.
„Dobar dan.“
Službenica ga je pogledala.
„Izvoli, dječače.“
„Molim vas, mogu li razgovarati s direktorom?“
Žena se iznenadila.
„S direktorom banke?“
„Da.“
„A zašto?“
Haris je spustio pogled na metalnu kutiju.
„Moram mu nešto predati.“
Službenica se nasmiješila.
„Direktor ne prima djecu bez zakazanog sastanka.“
„Ali jako je važno.“
„Šta je toliko važno?“
Dječak je ćutao.
A onda tiho rekao:
„Moja baka je umrla prije sedam dana. Prije smrti mi je rekla da ovu kutiju moram donijeti čovjeku koji se zove Aleksandar Kovačević.“
Službenica je prestala pisati.
Aleksandar Kovačević bio je upravo direktor banke.
Čovjek od pedeset pet godina.
Bogat.
Uticajan.
Poznat po skupim automobilima, luksuznoj kući i hladnom odnosu prema ljudima.
U banci su ga se svi plašili.
Niko nije smio zakasniti na posao.
Niko nije smio pogriješiti.
A siromašne ljude često je nazivao gubitnicima koji nisu dovoljno radili da bi uspjeli.
Službenica je uzdahnula.
„Slušaj, mali. Ne znam ko ti je baka, ali direktor nema vremena.“
Haris je stegnuo kutiju.
„Molim vas. Samo pet minuta.“
U tom trenutku iza njih se začuo dubok muški glas.
„ŠTA SE OVDJE DOGAĐA?“
Bio je to Aleksandar.
Nosio je tamnoplavo odijelo.
Na ruci skupocjeni sat.
U jednoj ruci držao je telefon.
Pogledao je dječaka.
Zatim njegove mokre patike.
A onda ljutito upitao:
„Ko je pustio ovog prosjaka unutra?“
Haris je problijedio.
„Gospodine, nisam prosjak.“
Aleksandar se podrugljivo nasmijao.
„A šta si onda?“
„Došao sam da vam nešto dam.“
Direktor je pogledao metalnu kutiju.
„Šta? Novac koji si skupio na ulici?“
Nekoliko klijenata se nasmijalo.
Dječak je spustio glavu.
„Ne, gospodine.“
„Onda izlazi! Ovo nije prihvatilište!“
Haris je osjetio kako mu oči peku od suza.
Ali nije otišao.
Samo je tiho izgovorio:
„Moja baka je rekla da ćete me saslušati kada čujete njeno ime.“
Aleksandar je prevrnuo očima.
„Kako se zvala?“
Dječak je podigao glavu.
„Zehra.“
Direktor je zastao.
„Kako?“
„Zehra Mehić.“
Telefon mu je polako skliznuo iz ruke.
Pao je na pod.
Svi su se okrenuli.
Aleksandar je nekoliko sekundi gledao dječaka.
A onda promuklim glasom upitao:
„Šta si rekao?“
„Zehra Mehić. Moja baka.“
Direktorovo lice izgubilo je boju.
„To nije moguće.“
Haris je zbunjeno odgovorio:
„Zašto?“
Aleksandar je prišao bliže.
„Gdje je ona?“
Dječaku su oči zasuzile.
„Umrla je prošlog petka.“
Direktor se uhvatio za ivicu pulta.
Kao da su mu noge odjednom oslabile.
„Ne…“
Haris je otvorio metalnu kutiju.
Unutra su se nalazili stari ključ, požutjelo pismo i mala crno-bijela fotografija.
Pružio je fotografiju direktoru.
Na njoj su stajali mlada žena u jednostavnoj haljini i dječak od desetak godina.
Žena je držala ruku na dječakovom ramenu.
Aleksandar je zadrhtao.
Jer dječak na fotografiji bio je on.
Prije dvadeset osam godina.
A žena pored njega bila je Zehra.
Žena koju je pokušavao zaboraviti.
Žena kojoj je dugovao sve.
I žena koju je, kada je postao bogat, ostavio bez ijedne riječi.
Direktor je sjeo na najbližu stolicu.
„Odakle ti ovo?“
Haris je odgovorio:
„Baka mi je rekla da vam predam.“
Aleksandar je pogledao pismo.
Ruke su mu drhtale.
„Smijem li ga otvoriti?“
Dječak je klimnuo.
Direktor je pažljivo razmotao požutjeli papir.
A onda počeo čitati.
„Dragi moj Aleksandre,
Ako čitaš ovo pismo, znači da ja više nisam među živima.
Ne pišem ti da bih tražila novac.
Ne pišem ti ni da bih te podsjetila na ono što si zaboravio.
Pišem ti zato što postoji jedna istina koju nikada nisi saznao.
I zato što se bojim da će moj unuk ostati sam na svijetu, baš kao što si nekada ostao ti.“
Aleksandar je prestao čitati.
Podigao je pogled prema Harisu.
„Gdje su ti roditelji?“
Dječak je spustio glavu.
„Mama je umrla kada sam imao šest godina.“
„A otac?“
„Nikada ga nisam upoznao.“
Direktor je zatvorio oči.
A onda nastavio čitati.
Ali da bi se razumjelo zašto je to pismo toliko značilo, trebalo se vratiti dvadeset osam godina unazad.
Tada Aleksandar nije imao ništa.
Bio je mladić od dvadeset sedam godina.
Radio je povremene poslove.
Spavao u napuštenoj kući.
Njegovi roditelji poginuli su u nesreći, a rodbina se udaljila kada je ostao bez novca.
Jedne zime tri dana nije ništa jeo.
Sjedio je na autobuskoj stanici.
Promrzao.
Gladan.
Bez nade.
Tada mu je prišla žena s dvije kese namirnica.
„Sine, jesi li dobro?“
Aleksandar je odmahnuo glavom.
„Jesam.“
Žena ga je pogledala.
„Kada si posljednji put jeo?“
Mladić je ćutao.
Ona je sjela pored njega.
„Ne moraš se stidjeti.“
Aleksandar je spustio pogled.
A onda tiho odgovorio:
„Prije tri dana.“
Žena je otvorila kesu.
Izvadila hljeb i komad sira.
Pružila mu ih.
„Evo. Jedi.“
Aleksandar je počeo jesti.
Brzo.
Kao čovjek koji se boji da će mu neko oteti hranu.
Žena ga je gledala sa suzama u očima.
„Kako se zoveš?“
„Aleksandar.“
„Ja sam Zehra.“
Tog dana odvela ga je u svoj mali stan.
Dala mu toplu supu.
Čistu odjeću.
I mjesto za spavanje.
Ali ono što je uradila sljedećih mjeseci promijenilo je njegov život.
Zehra je radila kao krojačica.
Nije imala mnogo novca.
Živjela je s kćerkom i jedva sastavljala kraj s krajem.
Ipak, pomogla je Aleksandru da pronađe posao.
Kupila mu pristojno odijelo za razgovor.
Pozajmila mu novac za dodatno obrazovanje.
I svake večeri govorila:
„Sine, jednog dana bićeš uspješan čovjek.“
Aleksandar bi se nasmijao.
„Kako znate?“
Zehra bi odgovorila:
„Zato što vidim da imaš pameti i volje. Samo ti treba neko da vjeruje u tebe.“
Jednog dana mladić je dobio posao u banci.
Bio je presrećan.
Dotrčao je u Zehrin stan.
„TETKA ZEHRO! PRIMILI SU ME!“
Ona ga je zagrlila.
„Znala sam, sine!“
Aleksandar je zaplakao.
„Nikada vam ovo neću zaboraviti.“
Zehra se nasmiješila.
„Ne trebaš mi ništa vraćati.“
„Ali želim!“
Žena ga je pogledala.
A onda rekla:
„Onda mi obećaj samo jedno.“
„Šta god želite.“
„Kada jednog dana budeš imao mnogo, nemoj zatvarati vrata pred onima koji nemaju ništa.“
Aleksandar je klimnuo.
„Obećavam.“
Ali godine su prolazile.
Aleksandar je napredovao.
Postao šef odjeljenja.
Zatim direktor poslovnice.
Kasnije jedan od najuticajnijih bankara u gradu.
Kupio je veliku kuću.
Skupa kola.
Počeo se družiti s bogatim ljudima.
A Zehru je sve rjeđe posjećivao.
Prvo jednom mjesečno.
Zatim jednom godišnje.
A onda je potpuno prestao dolaziti.
Jednog dana sreli su se na ulici.
Zehra je nosila staru torbu.
Aleksandar je bio s poslovnim partnerima.
Starica mu se obradovala.
„Aleksandre, sine!“
Ali on se samo ukočio.
Njegovi partneri su ga pogledali.
„Ko je ova žena?“
Aleksandar je nekoliko sekundi ćutao.
A onda hladno odgovorio:
„Ne poznajem je.“
Zehra je zanijemila.
Nije zaplakala.
Nije vikala.
Samo je tiho rekla:
„Oprosti, sinko. Izgleda da sam pogriješila.“
I otišla.
Aleksandar ju je gledao kako se udaljava.
Ali nije potrčao za njom.
To je bio posljednji put da su se vidjeli.
Dvadeset osam godina kasnije direktor banke sjedio je pred dvanaestogodišnjim Harisom.
U ruci je držao pismo.
I prvi put nakon mnogo godina osjećao se siromašnije nego ikada.
Nastavio je čitati.
„Aleksandre,
Znam da si me se odrekao onog dana na ulici.
Ali ja tebi nikada nisam zamjerila.
Bila sam ponosna kada sam čula da si postao direktor.
Čuvala sam svaki novinski članak u kojem se spominjalo tvoje ime.
Kada bi neko rekao da si bogat i uspješan, ja bih samo pomislila: Moj Aleksandar je uspio.
Ali postoji nešto što moraš znati.
Onog dana kada sam ti dala novac da završiš školovanje, nisam imala dovoljno ni za vlastite račune.
Prodala sam zlatnu narukvicu koju mi je pokojni muž poklonio na dan našeg vjenčanja.
Nikada ti to nisam rekla.
Nisam željela da se osjećaš dužnim.
Željela sam samo da dobiješ priliku koju život meni nije pružio.“
Aleksandar je prekrio lice rukama.
Suze su mu tekle niz obraze.
Službenici su stajali nepomično.
Niko nikada nije vidio njihovog direktora da plače.
Ali pismo se tu nije završavalo.
„Sada imam jednu posljednju molbu.
Moj unuk Haris nema nikoga osim mene.
Pametan je dječak. Voli matematiku. Svake večeri čita knjige i sanja da postane inženjer.
Bojim se da će, kada mene više ne bude, završiti tamo gdje sam nekada pronašla tebe.
Ne tražim da ga izdržavaš.
Ne tražim da mu poklanjaš novac.
Samo te molim da ga saslušaš.
Da mu pokažeš da na ovom svijetu još postoje dobri ljudi.
I da mu ne zatvoriš vrata kao što si ih jednog dana zatvorio meni.
Tvoja tetka Zehra.“
Aleksandar više nije mogao čitati.
Spustio je pismo.
Pogledao dječaka.
A onda ga upitao:
„Harisе, gdje sada živiš?“
Dječak je odgovorio:
„Kod komšinice. Rekla je da mogu ostati nekoliko dana dok socijalna služba ne odluči gdje ću.“
Direktor je osjetio bol u grudima.
„A šta želiš biti kada porasteš?“
Haris je prvi put podigao pogled.
„Želim praviti mostove.“
Aleksandar je zastao.
„Mostove?“
„Da.“
„Zašto baš mostove?“
Dječak je stegnuo kutiju.
„Zato što je baka govorila da ljudi previše grade zidove jedni između drugih. Ja bih volio praviti nešto što ih spaja.“
Aleksandar je zaplakao još jače.
U tim riječima prepoznao je Zehru.
I sve ono što je davno zaboravio.
A onda je primijetio stari ključ.
„Šta otvara taj ključ?“
Haris je slegnuo ramenima.
„Ne znam. Baka mi je rekla da ćete vi znati.“
Aleksandar ga je uzeo.
Na ključu je bila mala metalna pločica.
Broj 17.
Direktor je problijedio.
Jer je znao šta taj broj znači.
Bio je to broj ormarića u staroj željezničkoj stanici, gdje je prije mnogo godina ostavio nešto što je smatrao bezvrijednim.
Kada je prvi put dobio posao, Zehra mu je poklonila malu drvenu kutiju.
Rekla mu je da je otvori kada pomisli da je postao veliki čovjek.
Aleksandar ju je, žureći za uspjehom, ostavio u ormariću.
I zaboravio.
Ali Zehra nije.
Godinama je čuvala rezervni ključ.
A sada ga je poslala po Harisu.
Istog dana Aleksandar je zamolio zamjenika da preuzme njegove obaveze.
Pozvao je službu socijalne zaštite kako bi provjerio kako dječaku može pomoći.
Zatim je, uz dogovor s njegovom privremenom starateljkom, poveo Harisa do stare stanice.
Ormar broj 17 još je postojao.
Bio je prašnjav.
Zahrđao.
Gotovo zaboravljen.
Aleksandar je stavio ključ u bravu.
Okrenuo ga.
Vrata su se otvorila.
Unutra je stajala mala drvena kutija.
Na poklopcu je bilo urezano:
„ZA ALEKSANDRA, KADA POSTANE VELIKI ČOVJEK.“
Direktor ju je pažljivo otvorio.
Unutra nije bilo novca.
Nije bilo zlata.
Nije bilo vrijednih dokumenata.
Samo dječija fotografija.
Jedan mali komad hljeba umotan u staru platnenu maramicu, odavno osušen.
I kratka poruka.
Aleksandar je počeo čitati naglas.
„Sine moj,
Ako jednog dana budeš imao sve što si želio, a zaboraviš kako izgleda gladan čovjek, pogledaj ovaj komad hljeba.
To je podsjetnik na dan kada si mi rekao da tri dana nisi jeo.
Nemoj nikada postati toliko bogat da ti tuđa glad postane nevažna.
Jer čovjek nije velik po tome koliko ljudi stoji ispod njega.
Velik je po tome koliko ih je podigao kada su pali.“
Aleksandar je sjeo na hladan pod stanice.
I zaplakao kao dijete.
Haris je stajao pored njega.
Nije znao šta da kaže.
A onda mu je prišao.
Stavio malu ruku na rame.
I tiho upitao:
„Gospodine, jeste li poznavali moju baku?“
Aleksandar je podigao glavu.
„Jesam, sine.“
„Je li bila dobra?“
Direktor je kroz suze odgovorio:
„Bila je najbolji čovjek kojeg sam ikada upoznao.“
Haris se nasmiješio.
„I ja mislim.“
A onda je dodao:
„Baka je uvijek govorila da ljudi mogu pogriješiti, ali da nikada nije kasno da ponovo postanu dobri.“
Aleksandar je zagrlio dječaka.
Čvrsto.
Kao da je u tom zagrljaju pokušavao vratiti sve izgubljene godine.
Narednog jutra u banci se dogodilo nešto neobično.
Aleksandar je sazvao sve zaposlene.
Stao je pred njih bez skupocjenog sakoa.
Bez uobičajenog hladnog izraza lica.
U rukama je držao staru fotografiju.
„Želim da vam kažem nešto.“
Svi su zaćutali.
„Juče sam pred vama ponizio jednog dječaka.“
Spustio je pogled.
„Nazvao sam ga prosjakom.“
Niko nije progovorio.
„A taj dječak donio mi je posljednju poruku žene koja mi je nekada spasila život.“
Direktor je zastao.
„Godinama sam vjerovao da je uspjeh imati novac, moć i ugled.“
Podigao je fotografiju.
„Ali žena na ovoj slici nije imala gotovo ništa. Ipak, dala mi je više nego svi bogati ljudi koje sam upoznao.“
Zatim je izgovorio:
„Od danas u ovoj banci niko neće biti ponižen zbog stare odjeće, malog računa ili praznog novčanika.“
Službenici su se pogledali.
Aleksandar je nastavio:
„Pokrenućemo program stipendija za djecu bez roditeljskog staranja i djecu iz porodica koje ne mogu platiti školovanje.“
„A ja ću lično finansirati prvi dio programa.“
Jedna službenica podigla je ruku.
„Direktore, kako će se program zvati?“
Aleksandar je pogledao staru fotografiju.
A onda odgovorio:
„ZEHRINA RUKA.“
„Zato što je jedna pružena ruka promijenila moj život.“
U narednim mjesecima Aleksandar je mnogo vremena posvetio Harisu.
Nije pokušavao zamijeniti njegovu baku.
Niti je mislio da se prošlost može popraviti novcem.
Pomogao je da dječak dobije potrebnu podršku, siguran smještaj i mogućnost da nastavi školovanje.
Uz pomoć nadležnih službi pronađena je porodica koja je željela pružiti Harisu stabilan dom.
Aleksandar je ostao njegov prijatelj i mentor.
Svake subote zajedno su odlazili u biblioteku.
Haris je volio knjige o građevinarstvu.
Posebno one o mostovima.
Jednog dana Aleksandar ga je upitao:
„Sine, zašto stalno crtaš isti most?“
Haris mu je pokazao svesku.
Na papiru je bio veliki most preko rijeke.
Na jednoj obali stajao je dječak.
Na drugoj starica.
„To je most za baku“, rekao je.
Aleksandar se zbunio.
„Kako misliš?“
Haris je tiho odgovorio:
„Znam da se ona više neće vratiti. Ali volim zamišljati da postoji most preko kojeg mogu doći do svih ljudi koje volimo, čak i kada više nisu s nama.“
Aleksandar nije mogao odgovoriti.
Samo je zagrlio dječaka.
Pet godina kasnije Haris je imao sedamnaest godina.
Bio je odličan učenik.
Osvojio je nekoliko nagrada iz matematike.
A njegov projekat pješačkog mosta izabran je među najbolje školske radove u zemlji.
Na svečanosti dodjele nagrada stajao je pred punom salom.
U prvom redu sjedio je Aleksandar.
Sada već čovjek koji se mnogo promijenio.
Više nije govorio da su siromašni ljudi sami krivi za svoju sudbinu.
Više nije procjenjivao ljude po odijelima.
A u njegovoj kancelariji, umjesto fotografija luksuznih automobila, stajala je jedna stara crno-bijela slika.
Zehra i mladi Aleksandar.
Kada je Haris dobio mikrofon, pogledao je publiku.
„Želim ovu nagradu posvetiti svojoj baki.“
Zastao je.
„Ona nije bila bogata.“
„Nije imala veliku kuću.“
„Nije završila fakultet.“
„Ali me naučila nešto što ne piše ni u jednoj školskoj knjizi.“
Publika je zaćutala.
„Naučila me da čovjek nikada nije toliko siromašan da ne može nekome pokloniti lijepu riječ.“
Haris je pogledao Aleksandra.
„I da nekada jedna mala dobrota može promijeniti život čovjeka kojeg možda nikada više nećemo vidjeti.“
Direktor je obrisao suzu.
Haris je nastavio:
„Moja baka je prije mnogo godina pomogla jednom gladnom mladiću.“
„Taj mladić je kasnije postao bogat.“
„Ali je na neko vrijeme zaboravio šta znači biti čovjek.“
U sali je zavladala tišina.
„Ipak, baka nikada nije prestala vjerovati u njega.“
Pogledao je prema prvom redu.
„Danas je taj čovjek ovdje.“
Aleksandar je spustio glavu.
Haris se nasmiješio.
„I želim da mu kažem nešto.“
Zastao je.
„Gospodine Aleksandre, moja baka bi bila ponosna na vas.“
Aleksandar je počeo plakati.
Ustao je.
A cijela sala zapljeskala.
Deset godina nakon onog hladnog novembarskog jutra Haris je završio građevinski fakultet.
Postao je inženjer.
Njegov prvi veliki projekat bio je novi pješački most koji je povezivao dva dijela grada.
Na svečanom otvaranju okupilo se mnogo ljudi.
Došli su predstavnici grada.
Novinari.
Djeca.
Porodice.
A u prvom redu stajao je Aleksandar.
Haris je prišao mikrofonu.
„Kada sam imao dvanaest godina, ostao sam bez jedine osobe koja je brinula o meni.“
Zastao je.
„Mislio sam da više nikada neću imati nekoga ko će vjerovati u mene.“
Pogledao je prema mostu.
„Ali moja baka ostavila mi je ključ.“
„Mislio sam da otvara neku staru kutiju.“
„Danas znam da je otvorio nešto mnogo važnije.“
Ljudi su pažljivo slušali.
„Otvorio je vrata čovjekovog srca.“
Zatim je pozvao Aleksandra.
Direktor, sada već penzioner, polako je prišao.
Haris mu je pružio makaze.
„Želim da zajedno presiječemo vrpcu.“
Aleksandar je zaplakao.
„Zašto ja, sine? Ovo je tvoj uspjeh.“
Haris se nasmiješio.
„Zato što je moja baka cijelog života gradila mostove među ljudima.“
„A vi ste mi pomogli da izgradim prvi pravi.“
Zajedno su presjekli vrpcu.
Ljudi su zapljeskali.
Na početku mosta stajala je mala ploča.
Na njoj je pisalo:
„ZEHRIN MOST — POSVEĆEN ŽENI KOJA JE VJEROVALA DA NIJEDAN ČOVJEK NE TREBA OSTATI SAM.“
Ispod je bila još jedna rečenica:
„NAJVAŽNIJI MOSTOVI NISU ONI KOJI SPAJAJU DVIJE OBALE, NEGO ONI KOJI SPAJAJU DVA LJUDSKA SRCA.“
Aleksandar je dugo gledao ploču.
A onda tiho rekao:
„Zehro, oprosti mi što sam tako kasno shvatio.“
Haris ga je uhvatio za ruku.
„Niste zakasnili.“
Aleksandar ga je pogledao.
„Kako znaš?“
Mladić se nasmiješio.
„Zato što ste još uvijek ovdje. I još uvijek možete nekome pomoći.“
Te riječi bile su najljepši poklon koji je Aleksandar ikada dobio.
Godinama kasnije, kada su Aleksandra novinari pitali šta smatra najvećim uspjehom svog života, nije spomenuo banku.
Nije spomenuo bogatstvo.
Nije spomenuo luksuzne kuće.
Samo je izvadio staru fotografiju.
Na njoj je bila jednostavno obučena žena.
I gladni mladić kojem je nekada pružila komad hljeba.
„Ovo“, rekao je.
Novinar se zbunio.
„Šta je to?“
Aleksandar se nasmiješio.
„Dan kada sam upoznao najbogatiju ženu na svijetu.“
„Koliko je novca imala?“
Aleksandar je odmahnuo glavom.
„Gotovo ništa.“
„Pa zašto je onda nazivate najbogatijom?“
Starac je pogledao fotografiju.
A onda odgovorio:
„Zato što je imala toliko dobrote da je mogla dijeliti čak i ono što je njoj samoj nedostajalo.“
Zastao je.
„A ja sam morao izgubiti gotovo trideset godina da bih shvatio koliko je bila bogata.“
Novinar je ćutao.
Aleksandar je dodao:
„Naučio sam da čovjek može imati milione na računu, a biti siromašan u duši.“
„I može imati samo jedan komad hljeba, a biti bogatiji od cijelog grada.“
Jer ponekad najveće životne lekcije ne dolaze od profesora.
Ne dolaze od direktora.
Ne dolaze od bogatih i moćnih.
Ponekad dolaze od žene u starom kaputu.
Od dječaka u mokrim patikama.
Od požutjelog pisma.
I od malog ključa koji ne otvara sef pun zlata, nego srce koje je godinama bilo zatvoreno.
ZAPAMTITE: NIKADA NE PONIŽAVAJTE ČOVJEKA ZBOG SIROMAŠTVA. NE ZABORAVLJAJTE ONE KOJI SU VAM POMOGLI KADA NISTE IMALI NIŠTA. JER NOVAC MOŽE KUPITI VELIKU KUĆU, ALI SAMO DOBROTA MOŽE OD NJE NAPRAVITI DOM.
A VI, DA STE BILI NA MJESTU TETKE ZEHRE, DA LI BISTE OPROSTILI ČOVJEKU KOJI VAS SE ODREKAO NAKON ŠTO STE MU POMOGLI DA USPije U ŽIVOTU?