NASTAVAK PRIČE 👇👇👇
U vožnji mi nudi flašicu vode.
„Popij malo, izgledaš kao da ti nije dobro“, rekao je smireno.
Bila sam toliko umorna i pijana da nisam ni razmišljala. Uzela sam flašicu, otpila nekoliko gutljaja i naslonila glavu na sjedište.
„Gdje živiš?“, pitao me.
Rekla sam mu adresu.
Sjećam se da je automobil mirisao na skup parfem, da je tiho svirala neka pjesma i da je on povremeno pogledao prema meni.
A onda…
MRak. POTPUNI MRAK.
Sljedeće čega se sjećam bilo je jutarnje svjetlo koje je prolazilo kroz zavjese.
Otvorila sam oči.
Nisam bila u svojoj sobi.
Ležala sam u ogromnom krevetu, prekrivena bijelim čaršavom. Na noćnom ormariću stajala je čaša vode, a moja haljina bila je uredno složena na stolici.
Pogledala sam ispod pokrivača.
Na sebi sam imala samo donji veš i neku široku mušku majicu.
SRCE MI JE POČELO LUPATI KAO LUDO.
„Gdje sam?! Šta se dogodilo?!“
Ustala sam, ali mi se zavrtjelo u glavi.
Tada su se vrata otvorila.
Na njima je stajao isti momak iz crnog Audija.
„Dobro jutro. Kako se osjećaš?“
„ŠTA SI MI URADIO?!“, viknula sam.
Izgledao je iznenađeno.
„Smiri se, molim te. Sinoć ti nije bilo dobro.“
„GDJE MI JE ODJEĆA?!“
Pokazao je prema stolici.
„Bila si bolesna tokom vožnje. Odjeća ti se isprljala. Pomogla ti je moja sestra da se presvučeš.“
Nisam znala da li da mu vjerujem.
„Gdje je tvoja sestra?“
„Otišla je na posao. Ali mogu je odmah pozvati.“
Izvadio je telefon.
Nazvao je djevojku koja se predstavila kao njegova sestra Ana.
„Ćao, dušo. Jesi li bolje?“, upitala je.
„Ne znam… Ne sjećam se ničega.“
„Sinoć ti je bilo baš loše. Brat me probudio oko tri. Pomogla sam ti da se presvučeš i ostala uz tebe dok nisi zaspala.“
Pokušala sam da se prisjetim.
Ali u glavi je bila samo praznina.
Zahvalila sam joj i prekinula vezu.
Momak je stajao na vratima.
„Ako želiš, odvešću te kući.“
„Samo mi reci jednu stvar“, prošaputala sam.
„Reci.“
„DA LI SE IZMEĐU NAS NEŠTO DOGODILO?“
Pogledao me ozbiljno.
„Ne. Bila si u stanju u kojem nisi mogla ni normalno da razgovaraš. Nisam te ni dotakao osim što sam ti pomogao da izađeš iz auta.“
Osjetila sam olakšanje, ali i dalje me mučilo nešto što nisam mogla objasniti.
„Zašto se onda ničega ne sjećam?“
„Ne znam. Rekla si da si mnogo popila.“
Obukla sam se i zamolila ga da me odveze kući.
Tokom vožnje nisam progovorila ni riječ.
Kada smo stigli, pružio mi je papirić.
„Ovo je moj broj. Ako ti nešto zatreba, nazovi.“
Uzela sam ga i izašla.
Ali kada sam ušla u stan, dočekalo me nešto što me potpuno sledilo.
NA TELEFONU SAM IMALA 17 PROPUŠTENIH POZIVA OD NAJBOLJE DRUGARICE.
Odmah sam je nazvala.
Javila se uplakana.
„GDJE SI BILA?! CIJELU NOĆ TE TRAŽIMO!“
Ispričala sam joj sve čega sam se sjećala.
Kada sam spomenula crni Audi Q7, zaćutala je.
„Čekaj… Crni Q7?“
„Da. Zašto?“
„Je li momak bio visok, tamne kose, s malim ožiljkom iznad obrve?“
Osjetila sam kako mi se stomak steže.
„Jeste… Otkud znaš?“
Nastala je duga tišina.
A onda je izgovorila:
„MORAM ODMAH DA DOĐEM KOD TEBE. ZNAM KO JE TAJ ČOVJEK.“
Dvadeset minuta kasnije bila je pred mojim vratima.
Blijeda.
Drhtavih ruku.
Sjela je i pokazala mi fotografiju na telefonu.
Na slici je bio on.
Isti momak.
Isti osmijeh.
Isti ožiljak.
„Odakle ti njegova slika?“, upitala sam.
Pogledala me pravo u oči.
„Zato što je moja sestričina prije šest mjeseci završila u bolnici nakon jedne noći koje se nije sjećala. Posljednja osoba s kojom su je vidjeli bio je upravo on.“
U TOM TRENUTKU KAO DA MI JE NEKO IZMAKAO TLO POD NOGAMA.
„Šta joj se dogodilo?“
„Ne zna tačno. Probudila se zbunjena, bez jasnog sjećanja na prethodnu noć. Prijavila je slučaj policiji, ali nije bilo dovoljno dokaza da se utvrdi šta se dogodilo.“
Počela sam da plačem.
„Ali on mi je rekao da me nije dirao…“
Drugarica me zagrlila.
„Možda govori istinu. Ali moramo provjeriti. Ne smiješ ovo ignorisati.“
Istog dana otišle smo u bolnicu.
Objasnila sam ljekarki da sam izgubila sjećanje nakon što sam pila alkohol i vodu koju mi je dao nepoznati muškarac.
Pregledali su me, uzeli uzorke za odgovarajuće analize i objasnili da se neke supstance brzo gube iz organizma, pa negativan nalaz ne mora nužno značiti da se ništa nije dogodilo.
Nisam mogla da prestanem da drhtim.
Kasnije sam otišla i u policiju.
Ispričala sam sve.
Pokazala broj telefona.
Dala opis automobila.
Spomenula njegovu sestru.
Inspektor je pažljivo zapisivao.
A onda me pitao:
„Jeste li sigurni da ste dobro zapamtili njegov izgled?“
„Jesam.“
Okrenuo je monitor prema meni.
Na ekranu je bila fotografija.
BIO JE TO ON.
„Poznajete ga?“, upitala sam.
Inspektor je zastao.
„Njegovo ime se već pojavljivalo u jednoj prijavi. Ali to samo po sebi ne znači da je kriv.“
Narednih nekoliko dana živjela sam u strahu.
Nisam izlazila sama.
Nisam spavala kako treba.
Svaki zvuk automobila ispred zgrade tjerao me da pogledam kroz prozor.
A onda je stigao poziv iz policije.
„Imamo nove informacije. Možete li doći?“
Otišla sam s drugaricom.
Inspektor mi je rekao da su provjerili snimke kamera iz ulice u kojoj me muškarac pokupio.
Na snimku se vidjelo kako ulazim u njegov automobil.
Zatim su pronašli snimak s benzinske pumpe, gdje se automobil zaustavio petnaestak minuta kasnije.
Inspektor je pustio video.
Na snimku se vidjelo kako muškarac izlazi iz auta.
Otvara suvozačeva vrata.
Nešto govori osobi koja sjedi unutra.
Zatim uzima telefon i nekoga zove.
„Prepoznajete li ga?“
„Da, to je on.“
„Provjerili smo poziv. Zaista je zvao svoju sestru.“
Osjetila sam tračak olakšanja.
Ali onda je inspektor nastavio:
„Postoji još jedan snimak koji želimo da pogledate.“
Na ekranu se pojavila kamera s parkinga ispred njegove zgrade.
Vidjela sam kako me izvodi iz automobila.
Jedva sam hodala.
Nakon nekoliko trenutaka iz zgrade je izašla djevojka.
Prišla nam je.
Pomogla mu je da me uvede unutra.
Bila je to njegova sestra.
Sve se poklapalo s onim što su mi rekli.
„Znači, nisu lagali?“, upitala sam.
Inspektor je odmahnuo glavom.
„Snimci potvrđuju dio njihove priče. Ali ne možemo na osnovu njih zaključiti šta se dogodilo tokom cijele noći.“
Zatim je dodao:
„Razgovarali smo i s djevojkom koja ga je ranije prijavila. Njen slučaj još uvijek nije razjašnjen.“
Izašla sam iz policijske stanice s pomiješanim osjećanjima.
Nisam znala šta da mislim.
Nisam željela da optužim nekoga bez dokaza.
Ali nisam mogla ni da zanemarim činjenicu da sam se probudila bez sjećanja na cijelu noć.
Nekoliko dana kasnije stigli su nalazi.
Ljekarka mi je objasnila da nisu pronašli dokaz koji bi potvrdio da mi je neko podmetnuo supstancu, ali da zbog vremena koje je prošlo nije moguće sve pouzdano isključiti.
Pregled nije pokazao povrede koje bi ukazivale na nasilje.
Ipak, ni to nije moglo dati potpun odgovor na sva moja pitanja.
Odlučila sam da ne kontaktiram tog muškarca.
A onda mi je jedne večeri stigla poruka s nepoznatog broja.
„NADAM SE DA SI DOBRO. ŽAO MI JE ŠTO SE SVE OVAKO ZAKOMPLIKOVALO. SAMO ŽELIM DA ZNAŠ DA TI NISAM NAUDIO.“
Bio je to on.
Nisam odgovorila.
Sačuvala sam poruku i proslijedila je inspektoru.
Prošlo je nekoliko mjeseci.
Policija nije uspjela utvrditi da je počinjeno krivično djelo u mom slučaju.
Nikada nisam saznala zašto mi je sjećanje te noći potpuno nestalo.
Možda je alkohol imao mnogo jači uticaj nego što sam očekivala.
Možda se dogodilo nešto drugo.
Nisam imala dokaz da je taj muškarac učinio bilo šta loše.
Ali nisam imala ni sjećanje koje bi mi omogućilo da sama razumijem sve što se dogodilo.
I zato sam prestala da tražim jednostavan odgovor tamo gdje ga nije bilo.
Danas više ne pijem do te mjere da izgubim kontrolu.
Kada izlazim, unaprijed organizujem siguran povratak kući.
A ako se neko od mojih prijatelja nađe u sličnoj situaciji, ne ostavljam ga samog.
NAJTEŽE OD SVEGA NIJE BILO ONO ČEGA SAM SE SJEĆALA. NAJTEŽE JE BILO ONO ČEGA SE NISAM MOGLA SJETITI.
I jednu stvar želim da kažem svakoj djevojci koja pročita ovu priču:
Ako se probudite bez sjećanja na prethodnu noć, u nepoznatom prostoru ili s osjećajem da se nešto nije dogodilo kako treba, potražite medicinsku pomoć što prije.
Nemojte se stidjeti.
Nemojte misliti da ste same krive.
I nemojte dozvoliti da vas strah spriječi da saznate ono što je moguće saznati.
Jer bez obzira na to koliko je neko popio, niko nema pravo da iskoristi osobu koja nije sposobna da pristane.
⸻
❤️ A SADA VAS PITAM:
DA LI BISTE VJEROVALI NEPOZNATOM MOMKU KOJI VAS JE ODVEZAO KUĆI, ALI SE NAKON TOGA NE SJEĆATE NIČEGA? 😱
DA LI JE OVAJ MOMAK BIO DOBAR ČOVJEK KOJI JE POMOGAO DJEVOJCI ILI BISTE I VI POSUMNJALI DA NEŠTO KRIJE?
👇👇👇 PROČITAJTE PAŽLJIVO CIJELU PRIČU I NAPIŠITE SVOJE MIŠLJENJE U KOMENTARIMA! ŠTA BISTE VI URADILI NA NJENOM MJESTU? 💔