„NE DIRAJTE TOG DJEČAKA, NJEGOVA MAJKA JE OBIČNA PROSJAKINJA!“ — VIKALA JE BOGATA ŽENA PRED CIJELOM PRODAVNICOM. ALI KADA JE STARI VLASNIK UGLEDAO MEDALJON OKO DJEČAKOVOG VRATA, PROBLIJEDIO JE! TAJNA STARA 32 GODINE NATJERALA JE SVE PRISUTNE DA ZAPLAČU!
Bilo je hladno decembarsko jutro u Tuzli.
Snijeg je padao već nekoliko dana, a ulice su bile pune ljudi koji su kupovali poklone za predstojeće praznike.
U centru grada nalazila se velika, luksuzna prodavnica odjeće.
Njeni izlozi bili su ukrašeni zlatnim trakama.
Na policama su stajale skupe jakne, kaputi i cipele.
A među kupcima su uglavnom bili ljudi koji nisu morali gledati cijene.
Tog jutra, nešto poslije deset sati, vrata prodavnice polako su se otvorila.
Na ulazu se pojavio dječak.
Imao je samo jedanaest godina.
Zvao se Emir.
Na sebi je nosio staru zelenu jaknu, nekoliko puta zakrpljenu na rukavima.
Patike su mu bile mokre od snijega.
Lice blijedo od hladnoće.
U desnoj ruci držao je malu plastičnu kesu.
A oko vrata nosio je neobičan srebrni medaljon.
Bio je star.
Izgreban.
I na njemu je bilo ugravirano samo jedno slovo.
„M“.
Emir je nekoliko trenutaka stajao pored vrata.
Zatim je polako prišao polici sa zimskim kaputima.
Pogledao je cijenu jednog ženskog kaputa.
Dvije stotine osamdeset maraka.
Spustio je pogled.
U džepu je imao samo dvadeset tri marke.
Ali nije odustajao.
Jer tog jutra nije tražio ništa za sebe.
Tražio je nešto za svoju majku.
I nije mogao ni zamisliti da će upravo taj stari medaljon otkriti tajnu koju je jedna porodica skrivala više od trideset godina.
Emirova majka zvala se Merima.
Imala je četrdeset godina.
Radila je povremeno kao čistačica i prala veš za druge porodice.
Živjeli su u maloj kući na periferiji Tuzle.
Krov je prokišnjavao.
Prozori su bili stari.
A zimi su se grijali na malu peć na drva.
Emirov otac preminuo je prije šest godina.
Od tada je Merima sama odgajala sina.
Nikada se nije žalila.
Čak ni onda kada bi legla gladna da bi Emir imao dovoljno za večeru.
Ali posljednjih mjeseci njeno zdravlje se pogoršalo.
Često je kašljala.
Bila je iscrpljena.
I nije imala dovoljno novca za sve što joj je bilo potrebno.
Jednog jutra Emir ju je zatekao kako sjedi pored peći.
Na sebi je imala stari, tanki kaput.
„Mama, zašto nosiš kaput u kući?“
Merima se nasmiješila.
„Malo mi je hladno, sine.“
„Pa naloži vatru.“
„Čuvamo drva za večeras.“
Emir je pogledao majčine promrzle ruke.
A onda njen kaput.
Bio je toliko star da se postava vidjela kroz poderane šavove.
Dječak je tog trenutka odlučio nešto.
Novac koji je mjesecima skupljao od sitnih poslova potrošiće da majci kupi novi kaput.
Nije znao koliko koštaju.
Ali vjerovao je da će mu neko pomoći.
U prodavnici je tog jutra radila prodavačica po imenu Ivana.
Imala je dvadeset šest godina.
Kada je ugledala dječaka, prišla mu je.
„Zdravo, mali.“
Emir je podigao pogled.
„Dobar dan.“
„Tražiš nešto?“
„Da.“
„Šta ti treba?“
Dječak je pokazao prema kaputima.
„Trebam jedan za mamu.“
Ivana se nasmiješila.
„Koju veličinu nosi?“
Emir je zbunjeno pogledao.
„Ne znam.“
„Je li visoka?“
„Nije mnogo.“
„A kakav kaput želiš?“
Dječak je nekoliko trenutaka razmišljao.
Zatim rekao:
„Neki koji je baš topao.“
Ivana se nasmiješila.
„Dobro. Pogledaćemo.“
Pokazala mu je nekoliko modela.
Emir je pažljivo dodirivao materijal.
A onda je ugledao tamnoplavi kaput.
Bio je jednostavan.
Bez skupocjenih ukrasa.
Ali imao je debelu postavu i veliku kapuljaču.
„Ovaj“, rekao je.
Ivana je pogledala cijenu.
„Dvije stotine četrdeset maraka.“
Emirov osmijeh je nestao.
„Toliko?“
„Da.“
Dječak je polako otvorio kesu.
Izvadio malu metalnu kutiju.
U njoj su bile kovanice i nekoliko zgužvanih novčanica.
Počeo ih je brojati.
„Pet… deset… petnaest…“
Ivana ga je posmatrala.
„Koliko imaš?“
„Dvadeset tri marke.“
Dječak je podigao pogled.
„Mogu li vam dati ovo, a ostatak donijeti kad zaradim?“
Prodavačica je zastala.
Ali prije nego što je odgovorila, iza njih se začuo oštar ženski glas.
„ŠTA OVAJ DJEČAK RADI OVDJE?!“
Bila je to gospođa Sandra.
Imala je četrdeset osam godina.
Bila je jedna od najbogatijih žena u gradu.
Njen muž posjedovao je nekoliko firmi.
A ona je bila poznata po skupoj garderobi i tome što je uvijek zahtijevala posebnu pažnju.
Na sebi je nosila bundu vrijednu nekoliko hiljada maraka.
U rukama je držala dizajnersku torbu.
Prišla je dječaku.
Pogledala njegove mokre patike.
Zatim staru jaknu.
„Je li ovo neka šala?“
Ivana je mirno odgovorila:
„Dječak želi kupiti kaput za majku.“
Sandra se podrugljivo nasmijala.
„S čim?“
Emir je tiho odgovorio:
„Imam nešto novca.“
Sandra je pogledala kovanice.
A onda glasno rekla:
„PA OVAJ NEMA DOVOLJNO NI ZA RUKAVICE!“
Nekoliko kupaca okrenulo se prema njima.
Emir je pocrvenio.
„Ja ću zaraditi još.“
Sandra se nasmijala.
„Kako?“
Dječak je spustio pogled.
„Pomažem komšijama. Nosim drva. Čistim snijeg.“
Žena je prevrnula očima.
„A gdje ti je majka?“
„Kod kuće.“
„Šta radi?“
„Čisti kuće kad je zdrava.“
Sandra je podrugljivo podigla obrve.
„Znači, čistačica.“
Emir je klimnuo.
„Da.“
„A otac?“
Dječaku su oči zasuzile.
„Nemam ga.“
Sandra je hladno rekla:
„Pa onda neka ti majka ide raditi umjesto što šalje dijete da prosi!“
Emir je odmahnuo glavom.
„Mama me nije poslala.“
„Nego?“
„Htio sam je iznenaditi.“
Sandra je povisila glas.
„IZBACITE OVOG DJEČAKA! NEĆU DA MI NEKI MALI PROSJAK DIRA ODJEĆU KOJU JA KUPUJEM!“
U prodavnici je zavladala tišina.
Emir je polako spustio kaput.
Pokupio kovanice.
I tiho rekao:
„Izvinite.“
Okrenuo se prema vratima.
Ali tada se dogodilo nešto neočekivano.
Iz kancelarije na spratu začuo se dubok muški glas.
„SAČEKAJ, MALI!“
Na stepenicama se pojavio stariji muškarac.
Imao je sedamdeset četiri godine.
Nosio je elegantno sivo odijelo.
Kosa mu je bila potpuno bijela.
Zvao se Mehmed.
Bio je osnivač i vlasnik prodavnice.
Čovjek koji je prije četrdeset godina počeo prodavati odjeću na maloj pijaci, a kasnije izgradio uspješan porodični posao.
Mehmed je polako sišao niz stepenice.
Pogledao dječaka.
Zatim Sandru.
„Šta se ovdje događa?“
Sandra je odmah počela govoriti.
„Gospodine Mehmede, ovaj dječak uznemirava kupce!“
Starac je pogledao Emira.
„Je li to istina, sine?“
Emir je odmahnuo glavom.
„Nisam nikoga dirao.“
„Šta si želio?“
„Kupiti kaput za mamu.“
Mehmed se blago nasmiješio.
„A zašto baš danas?“
Dječak je spustio pogled.
„Zato što joj je hladno.“
Starac je zaćutao.
A onda je primijetio nešto.
Oko dječakovog vrata visio je srebrni medaljon.
Mehmed je napravio korak bliže.
„Sine…“
„Izvolite.“
„Mogu li pogledati taj medaljon?“
Emir ga je instinktivno uhvatio rukom.
„Ne bih ga skidao.“
„Zašto?“
Dječak je odgovorio:
„Mama kaže da je to jedino što joj je ostalo od njene majke.“
Mehmed je problijedio.
„Od njene majke?“
„Da.“
Starac je osjetio kako mu srce ubrzano kuca.
„Kako ti se zove mama?“
„Merima.“
„A preziva?“
„Hadžić.“
Mehmed je ustuknuo.
Rukom se uhvatio za obližnju policu.
„Merima… Hadžić?“
Emir je klimnuo.
„Da.“
Starac je jedva izgovorio:
„Sine, možeš li otvoriti medaljon?“
Dječak ga je pogledao.
„Može se otvoriti.“
Polako je pritisnuo malu kopču.
Medaljon se otvorio.
Unutra se nalazila izblijedjela fotografija mlade žene.
Na poleđini je bilo ugravirano:
„ZA MOJU MALU MERIMU — TVOJA MAMA.“
Mehmedu su zadrhtale ruke.
Jer je prepoznao ženu s fotografije.
Bila je to njegova mlađa sestra.
Žena koju nije vidio trideset dvije godine.
Mehmed je sjeo na stolicu.
Nije mogao govoriti.
Ivana je prišla.
„Gospodine, jeste li dobro?“
Starac je odmahnuo glavom.
„Nisam.“
Pogledao je dječaka.
„Sine, kako se zvala tvoja nana?“
Emir je razmišljao.
„Mama kaže da se zvala Amira.“
Mehmed je rukama prekrio lice.
I zaplakao.
„Bože dragi…“
Sandra je zbunjeno gledala.
„Šta se događa?“
Mehmed nije odgovorio.
Samo je pogledao Emira.
„Sine… tvoja nana Amira bila je moja sestra.“
Dječak je zanijemio.
„Vaša sestra?“
Starac je klimnuo.
„Da.“
„Ali mama kaže da nema nikoga od porodice.“
Mehmed je zaplakao još jače.
„Znam, sine.“
Zastao je.
„I to je moja najveća sramota.“
Prije trideset dvije godine Mehmed i Amira živjeli su u istoj porodičnoj kući.
Njihovi roditelji imali su malu krojačku radionicu.
Nisu bili bogati.
Ali su živjeli pristojno.
Mehmed je bio stariji brat.
Ambiciozan.
Vrijedan.
I veoma ponosan.
Amira je bila potpuno drugačija.
Voljela je muziku.
Djeci iz komšiluka besplatno je šila odjeću.
A kada bi vidjela nekoga gladnog, uvijek bi podijelila ono što je imala.
Jednog dana Amira je upoznala mladića po imenu Jusuf.
Bio je običan radnik.
Nije imao kuću.
Nije imao automobil.
Ali bio je pošten i pažljiv.
Zaljubili su se.
Kada je Amira rekla porodici da želi da se uda za njega, Mehmed se usprotivio.
„Nećeš se udati za siromaha!“
Amira ga je pogledala.
„Ali ja ga volim.“
Mehmed je odmahnuo rukom.
„Ljubav ne plaća račune.“
„Ne mora sve biti u novcu.“
„Ti ništa ne razumiješ!“
Amira je zaplakala.
„Brate, samo želim da budeš srećan zbog mene.“
Ali Mehmed je bio tvrdoglav.
Jedne večeri izgovorio je riječi zbog kojih će se kajati cijelog života.
„AKO ODEŠ ZA NJEGA, ZA MENE VIŠE NEMAŠ SESTRU!“
Amira je dugo gledala brata.
A onda tiho rekla:
„Jednog dana ćeš shvatiti da si zbog ponosa izgubio nešto što novac ne može vratiti.“
Spakovala je nekoliko stvari.
Uzela srebrni medaljon koji joj je majka poklonila.
I otišla.
Godine su prolazile.
Mehmed je širio posao.
Kupovao lokale.
Otvarao prodavnice.
Postajao sve bogatiji.
Ali sestra se nije vraćala.
Ponekad bi pitao poznanike za nju.
Čuo je da se preselila.
Da je dobila kćerku.
Da joj život nije bio lak.
Ali nikada nije skupio hrabrosti da je potraži.
Uvijek je govorio:
„Ako želi razgovarati, zna gdje sam.“
A onda je jednog dana saznao da je Amira preminula.
Bila je još mlada.
Iza sebe je ostavila malu djevojčicu.
Merimu.
Mehmed je pokušao pronaći dijete.
Ali porodica se u međuvremenu preselila.
Adrese su se promijenile.
Trag se izgubio.
A on je ostao sam sa svojim bogatstvom.
I krivicom koju nije mogao izbrisati.
Kada je Mehmed završio priču, u prodavnici niko nije govorio.
Emir je gledao starca.
„Znači… vi ste mamin amidža?“
Mehmed se nasmiješio kroz suze.
„Jesam, sine.“
Dječak je nekoliko trenutaka ćutao.
A onda upitao:
„Zašto nikada niste došli kod nas?“
Starcu su potekle suze.
„Zato što sam bio glup i ponosan.“
Emir je spustio pogled.
„Mama često govori da bi voljela imati porodicu.“
Mehmed je zaplakao.
„A ja sam sve ove godine imao porodicu, a nisam znao gdje je.“
Dječak je zatim rekao nešto što je starca potpuno slomilo.
„Znate, mama mi je jednom rekla da nije tužna što nema mnogo novca.“
Mehmed ga je pogledao.
„Nego zbog čega?“
„Zato što nema nikoga da joj kaže da nije sama.“
Starac je ustao.
Prišao dječaku.
I zagrlio ga.
Čvrsto.
Kao da pokušava nadoknaditi sve izgubljene godine.
Ali Sandra, bogata žena koja je ranije vrijeđala Emira, nije mogla sakriti neprijatnost.
„Gospodine Mehmede, ja nisam znala da je dječak vaš rođak.“
Starac se polako okrenuo.
Pogledao ju je.
A onda mirno upitao:
„A da nije moj rođak?“
Sandra je ćutala.
„Da nije moj rođak, onda biste imali pravo da ga ponižavate?“
Žena je spustila pogled.
„Nisam tako mislila.“
Mehmed je nastavio:
„Maloprije ste ga nazvali prosjakom.“
Sandra je pokušala nešto reći.
Ali starac ju je prekinuo.
„Ovaj dječak je došao kupiti kaput svojoj bolesnoj majci.“
Zastao je.
„A vi ste mu se smijali jer ima samo dvadeset tri marke.“
Sandra je pocrvenjela.
Mehmed je pokazao prema skupim kaputima.
„Znate li koliko sam ja nekada imao novca?“
Žena je ćutala.
„Manje nego ovaj dječak.“
Pogledao je Emira.
„Ali tada mi je neko pružio priliku.“
Zatim je izgovorio riječi koje će svi zapamtiti:
„NIKADA NE PONIŽAVAJTE ČOVJEKA ZBOG PRAZNIH DŽEPOVA. MOŽDA JE NJEGOVO SRCE PUNIJE OD VAŠEG NOVČANIKA.“
Sandra je spustila glavu.
Prvi put tog jutra nije imala odgovor.
Mehmed je zatim prišao polici.
Uzeo tamnoplavi kaput koji je Emir gledao.
Spustio ga pred dječaka.
„Ovaj si želio?“
Emir je klimnuo.
„Da.“
„Za mamu?“
„Da.“
Starac se nasmiješio.
„Onda ćemo joj ga odnijeti.“
Dječak je pogledao svoje kovanice.
„Ali nemam dovoljno.“
Mehmed ga je uhvatio za rame.
„Sine, danas ne moraš ništa platiti.“
Emir je odmahnuo glavom.
„Ali mama kaže da ne treba uzimati stvari besplatno.“
Mehmed se nasmiješio kroz suze.
„Onda ćemo napraviti dogovor.“
„Kakav?“
„Ti ćeš meni pokazati gdje živiš.“
„A vi?“
„A ja ću pokušati vratiti nešto što sam izgubio prije mnogo godina.“
Dječak je zbunjeno upitao:
„Šta?“
Starac je tiho odgovorio:
„Porodicu.“
Sat vremena kasnije ispred male kuće na periferiji Tuzle zaustavio se automobil.
Iz njega su izašli Mehmed i Emir.
Dječak je potrčao prema vratima.
„MAMA!“
Merima je otvorila.
Na sebi je nosila stari džemper.
Lice joj je bilo blijedo.
„Sine, gdje si bio?“
Emir se nasmiješio.
„Donio sam ti nešto.“
Pokazao je kaput.
Merima je zanijemila.
„Odakle ti to?“
„Dobio sam ga.“
„Od koga?“
Emir je pokazao prema kapiji.
„Od jednog čovjeka.“
Merima je podigla pogled.
Na kapiji je stajao Mehmed.
Kada ga je ugledala, zastala je.
Nije ga prepoznala.
Ali nešto u njegovim očima djelovalo joj je poznato.
Mehmed je polako prišao.
„Merima?“
Žena je klimnula.
„Da.“
Starcu je glas zadrhtao.
„Ja sam Mehmed.“
Merima ga je zbunjeno pogledala.
„Mehmed?“
„Brat tvoje majke Amire.“
Žena je rukom prekrila usta.
„Mamin brat?“
Mehmed je klimnuo.
„Da, dijete.“
Merima je počela plakati.
„Ali mama je govorila da ste se posvađali.“
Starac je spustio glavu.
„Jesmo.“
„I da više nikada niste razgovarali.“
„Nismo.“
Merima je kroz suze upitala:
„Zašto ste sada došli?“
Mehmed je pogledao Emira.
Zatim nju.
A onda odgovorio:
„Zato što me je tvoj sin danas naučio koliko sam toga izgubio.“
Merima je pozvala starca unutra.
Kuća je bila mala.
Na stolu je stajala stara šolja.
Pored peći nekoliko cjepanica.
Na zidu fotografija mlade žene.
Amire.
Mehmed je prišao fotografiji.
Rukom dodirnuo okvir.
I zaplakao.
„Sestro moja…“
Merima je stajala iza njega.
„Mama vas je često spominjala.“
Mehmed se okrenuo.
„Stvarno?“
„Da.“
„Šta je govorila?“
Merima je duboko uzdahnula.
„Da ste nekada bili najbolji brat na svijetu.“
Starac je zaplakao.
„A kasnije?“
Merima je spustila pogled.
„Da se nada da ćete jednog dana ponovo razgovarati.“
Mehmed je sjeo.
Rukama prekrio lice.
„Nisam joj dao tu priliku.“
Merima je sjela pored njega.
„Ne možete vratiti prošlost.“
Starac je klimnuo.
„Znam.“
Zatim je pogledao Emira.
„Ali možda mogu učiniti nešto za budućnost.“
Od tog dana Mehmed je počeo redovno dolaziti.
Pomogao je Merimi da dobije potrebne zdravstvene preglede i liječenje.
Organizovao je popravku krova.
Kupio drva za zimu.
Ali najvažnije od svega bilo je to što je prestao biti stranac.
Nedjeljom su zajedno ručali.
Emir je dolazio kod njega u prodavnicu.
A Mehmed mu je pričao o svojoj mladosti.
Jednog dana dječak ga je upitao:
„Dedo Mehmede, jeste li vi bogati?“
Starac se nasmiješio.
„Jesam, sine.“
„Koliko?“
Mehmed je pogledao prema velikoj prodavnici.
„Imam mnogo više nego što mi treba.“
Emir je razmišljao.
„A jeste li srećni?“
Starac je zastao.
Nije očekivao to pitanje.
„Nekada nisam bio.“
„Zašto?“
Mehmed je pogledao dječaka.
„Zato što sam imao mnogo stvari, a malo ljudi oko sebe.“
Emir se nasmiješio.
„A sada?“
Starac ga je zagrlio.
„Sada imam tebe i tvoju mamu.“
Zastao je.
„I prvi put nakon mnogo godina osjećam da nisam sam.“
Šest mjeseci kasnije Mehmed je donio važnu odluku.
U okviru svoje firme osnovao je mali fond za pomoć djeci iz porodica koje nisu mogle priuštiti zimsku odjeću.
Svake godine pred zimu dijelili su jakne, kapute i obuću.
Ali nije želio da se akcija zove po njemu.
Nazvao ju je:
„AMIRIN TOPLI ZAGRLJAJ“.
Kada su ga novinari pitali zašto baš to ime, Mehmed je odgovorio:
„Zato što je moja sestra cijelog života pomagala ljudima koji nisu imali ništa.“
Zastao je.
„A ja sam tek poslije njene smrti shvatio koliko je bila bogata.“
Novinar se zbunio.
„Ali rekli ste da nije imala novca.“
Mehmed se nasmiješio kroz suze.
„Nije.“
„Pa kako je onda bila bogata?“
Starac je odgovorio:
„Zato što je uvijek imala nešto da podijeli.“
Godinu dana kasnije Emir je napunio dvanaest godina.
Mehmed mu je organizovao malo rođendansko slavlje.
Na stolu je bila torta.
Pored nje nekoliko poklona.
Ali dječak nije gledao u poklone.
Gledao je svoju majku.
Sjedila je pored Mehmeda.
Smijala se.
Prvi put nakon mnogo godina izgledala je bezbrižno.
Emir je prišao starcu.
„Dedo?“
„Reci, sine.“
„Mogu li te nešto pitati?“
„Naravno.“
„Da li bi me onog dana pustio da odem iz prodavnice da nisi vidio medaljon?“
Mehmed je dugo ćutao.
Zatim iskreno odgovorio:
„Ne znam, sine.“
Emir ga je pogledao.
„Zašto?“
Starac je spustio glavu.
„Zato što sam i ja godinama zaboravljao kako je to nemati ništa.“
Dječak je razmišljao.
A onda rekao:
„Ali sada znaš.“
Mehmed se nasmiješio.
„Sada znam.“
Emir ga je zagrlio.
„Onda je dobro.“
Mnogo godina kasnije Emir je završio fakultet.
Postao je nastavnik.
Radio je s djecom iz različitih porodica.
Neka su dolazila u skupoj odjeći.
Druga u starim jaknama.
Ali Emir nikada nije dozvoljavao da se djeca međusobno ponižavaju zbog novca.
Jednog zimskog dana primijetio je dječaka koji je stajao sam u školskom dvorištu.
Nije imao rukavice.
Ruke su mu bile crvene od hladnoće.
Emir mu je prišao.
„Zašto ne ideš unutra?“
Dječak je spustio pogled.
„Stid me je.“
„Zašto?“
„Svi imaju nove jakne.“
Emir je pogledao njegovu staru odjeću.
A onda se sjetio sebe.
Luksuzne prodavnice.
Dvadeset tri marke.
I žene koja ga je nazvala prosjakom.
Sjeo je pored dječaka.
„Znaš li nešto?“
„Šta?“
„I ja sam nekada nosio staru jaknu.“
Dječak ga je pogledao.
„Stvarno?“
„Da.“
„A jeste li bili siromašni?“
Emir se nasmiješio.
„Jesmo.“
„I šta se dogodilo?“
Emir je pogledao prema nebu.
A onda rekao:
„Jednog dana shvatio sam da stara jakna ne znači da manje vrijedim.“
Dječak je ćutao.
Emir je nastavio:
„I da nije važno koliko košta ono što nosiš.“
„Nego?“
„Koliko dobrote nosiš u sebi.“
Te večeri Emir je posjetio Mehmeda.
Starac je već imao više od devedeset godina.
Sjedio je u fotelji pored prozora.
U rukama je držao staru fotografiju svoje sestre.
Emir je sjeo pored njega.
„Dedo?“
„Reci, sine.“
„Sjećaš li se onog dana kada smo se upoznali?“
Mehmed se nasmiješio.
„Kako bih zaboravio.“
„Znaš li da sam tada mislio da si najbogatiji čovjek na svijetu?“
Starac se nasmijao.
„Zbog prodavnice?“
„Da.“
„A sada?“
Emir je pogledao fotografiju svoje majke i nane Amire.
Zatim starca.
A onda odgovorio:
„Sada znam da si postao najbogatiji tek kada si pronašao porodicu.“
Mehmedu su oči zasuzile.
Uhvatio je Emira za ruku.
„Sine, znaš li šta bih promijenio kada bih mogao vratiti vrijeme?“
„Šta?“
„Onaj dan kada sam sestri rekao da više nije moja porodica.“
Zastao je.
„Jer sam zbog jedne rečenice izgubio trideset dvije godine.“
Emir ga je zagrlio.
„Ali nisi izgubio sve.“
Starac ga je pogledao.
„Kako misliš?“
Emir se nasmiješio.
„Imaš nas.“
Mehmed je zaplakao.
„Imam vas, sine.“
A onda je tiho dodao:
„ZAPAMTI, DIJETE MOJE, NOVAC MOŽE KUPITI HILJADU KAPUTA, ALI NE MOŽE KUPITI NIJEDAN ISKREN ZAGRLJAJ.“
Kada su godinama kasnije novinari pitali Emira koji je bio najvažniji poklon koji je ikada kupio svojoj majci, očekivali su da će spomenuti nešto skupocjeno.
Ali Emir se samo nasmiješio.
„Jedan kaput.“
„Koliko je koštao?“
„Dvije stotine četrdeset maraka.“
„Zašto je bio toliko važan?“
Emir je izvadio stari srebrni medaljon.
Otvorio ga.
Pogledao fotografiju svoje nane.
A onda rekao:
„Zato što sam tog dana u prodavnicu ušao sa dvadeset tri marke.“
Zastao je.
„A izašao s nečim što moja majka nije imala trideset dvije godine.“
Novinar je upitao:
„S čim?“
Emir je odgovorio:
„S PORODICOM.“
ZAPAMTITE: NIKADA NE PONIŽAVAJTE DIJETE ZBOG STARE ODJEĆE, SIROMAŠTVA ILI PRAZNIH DŽEPOVA. MOŽDA ONO U RUCI DRŽI SAMO NEKOLIKO KOVANICA, ALI U SRCU NOSI LJUBAV KOJU NE MOŽETE KUPITI NI SVIM NOVCEM OVOG SVIJETA.
NE SUDITE LJUDIMA PO TOME KOLIKO IMAJU. JER NEKADA NAJSIROMAŠNIJI ČOVJEK IMA ONO ŠTO NAJBOGATIJI TRAŽI CIJELOG ŽIVOTA — ISKRENU LJUBAV I PORODICU.
A VI, DA STE BILI U TOJ PRODAVNICI, DA LI BISTE POMOGLI DJEČAKU DA KUPI KAPUT ZA BOLESNU MAJKU ILI BISTE ĆUTALI DOK GA BOGATA ŽENA PONIŽAVA PRED SVIMA?