„NE SJEDAJTE ZA TAJ STO, TO JE REZERVISANO ZA UGLEDNE GOSTE!“ — VIKAO JE VLASNIK RESTORANA NA SIROMAŠNU STARICU. ALI KADA JE ŽENA IZVADILA STARU FOTOGRAFIJU I POKAZALA JE KUHARU, ON JE BACIO KECELJU I PAO NA KOLJENA! TAJNA STARA 35 GODINA NATJERALA JE CIJELI RESTORAN DA ZAPLAČE!
Bila je hladna decembarska večer u Sarajevu.
Snijeg je prekrivao ulice, a ljudi su žurili svojim kućama, skrivajući se od ledenog vjetra.
U centru grada nalazio se luksuzni restoran „Zlatna ruža“.
Bio je poznat po skupocjenim jelima, elegantnim gostima i rezervacijama koje su se čekale sedmicama.
Te večeri restoran je bio gotovo potpuno popunjen.
Za stolovima su sjedili bogati poslovni ljudi, poznati advokati i ugledne porodice.
Konobari su posluživali večere koje su koštale više nego što su neki ljudi zarađivali za nekoliko dana.
A u kuhinji je radio čovjek kojeg su svi poznavali kao najboljeg kuhara u gradu.
Zvao se Emir.
Imao je četrdeset dvije godine.
Bio je vlasnik brojnih kulinarskih nagrada.
Njegova jela bila su poznata daleko izvan granica Bosne i Hercegovine.
Ali malo ko je znao da je Emir odrastao bez roditelja.
I da je cijelog života nosio jednu bolnu uspomenu.
Sjećanje na ženu koja ga je, kako je vjerovao, napustila kada je imao samo sedam godina.
Nije ni slutio da će upravo te večeri ta žena ući u njegov restoran.
U starom kaputu.
S poderanom torbom.
I samo pet maraka u džepu.
Starica se zvala Fatima.
Imala je sedamdeset četiri godine.
Bila je sitna, povijenih leđa i sijede kose koju je skrivala ispod tamne marame.
Na sebi je nosila stari smeđi kaput.
Cipele su joj bile izlizane.
Ruke ispucale od hladnoće i dugogodišnjeg rada.
Živjela je sama u maloj kući na periferiji Sarajeva.
Već godinama skupljala je karton i stare stvari koje je prodavala kako bi dopunila skromnu penziju.
Nije imala automobil.
Nije imala ušteđevinu.
A često nije imala ni dovoljno novca za pristojan obrok.
Ali u njenoj staroj torbi nalazilo se nešto što je čuvala više od tri decenije.
Mala požutjela fotografija.
Na njoj je bio dječak s kovrdžavom kosom.
Sjedio je za drvenim stolom.
Ispred njega stajala je šerpa domaće supe.
A iza fotografije bilo je napisano:
„Moj Emir, moje najveće blago. 1991. godina.“
Fatima je svakog jutra gledala tu fotografiju.
Ljubila je.
I šaputala:
„Sine moj, samo da te još jednom zagrlim.“
Te večeri Fatima je skupila hrabrost.
Prije nekoliko dana vidjela je Emira na televiziji.
Govorio je o uspjehu svog restorana.
Novinar ga je pitao:
„Ko vas je naučio kuhati?“
Emir se nasmiješio.
„Život.“
„A vaša porodica?“
Kuhar je zastao.
Zatim odgovorio:
„Odrastao sam u domu za nezbrinutu djecu.“
Novinar ga je upitao:
„Sjećate li se majke?“
Emirov osmijeh je nestao.
„Sjećam se.“
„Šta biste joj danas rekli?“
Emir je nekoliko trenutaka ćutao.
A onda izgovorio:
„Pitao bih je zašto me ostavila.“
Fatima je tada sjedila ispred starog televizora.
Kada je čula te riječi, zaplakala je.
„Nisam te ostavila, sine.“
Ruke su joj drhtale.
„Nikada te nisam prestala tražiti.“
I zato je odlučila otići u restoran.
Ne da traži novac.
Ne da traži pomoć.
Samo da mu kaže istinu.
Kada je otvorila vrata restorana, začulo se tiho zvonce.
Toplina ju je zapahnula.
Miris pečenog mesa, domaćeg hljeba i začina podsjetio ju je na vrijeme kada je i sama kuhala svom dječaku.
Prišla je slobodnom stolu pored prozora.
Polako spustila torbu.
I sjela.
Nije prošlo ni nekoliko sekundi kada joj je prišao konobar.
„Dobro veče, gospođo.“
Fatima se nasmiješila.
„Dobro veče, sine.“
„Imate li rezervaciju?“
„Nemam.“
Konobar je pogledao prema ostalim stolovima.
„Nažalost, večeras smo gotovo puni.“
Fatima je tiho upitala:
„Mogu li samo malo sjesti?“
„Šta biste naručili?“
Starica je otvorila torbu.
Izvadila pet maraka.
Pogledala jelovnik.
Najjeftinije jelo koštalo je osamnaest maraka.
Spustila je pogled.
„Sine, imate li možda samo tanjir supe?“
Konobar je zastao.
„Imamo, ali košta dvanaest maraka.“
Fatima je tiho odgovorila:
„Imam samo pet.“
Mladi konobar je osjetio sažaljenje.
„Sačekajte, vidjeću šta mogu učiniti.“
Ali upravo tada iza njega se začuo oštar glas.
„ŠTA SE OVDJE DOGAĐA?!“
Bio je to direktor restorana, gospodin Viktor.
Imao je pedeset godina.
Nosio je skupocjeno odijelo.
Na ruci zlatni sat.
Bio je poznat po tome što je goste procjenjivao prema odjeći koju nose.
Prišao je stolu.
Pogledao Fatimin kaput.
Staru torbu.
I pet maraka koje je držala u ruci.
„Gospođo, jeste li nešto naručili?“
Fatima je tiho odgovorila:
„Htjela sam supu.“
„A imate li novca da je platite?“
Starica je spustila pogled.
„Nemam dovoljno.“
Viktor se podrugljivo nasmijao.
„Onda ste pogriješili restoran.“
Nekoliko gostiju okrenulo se prema njima.
Fatima je pokušala objasniti.
„Samo sam željela razgovarati s kuharom Emirom.“
Direktor je podigao obrve.
„S našim glavnim kuharom?“
„Da.“
„A zbog čega?“
Starica je drhtavim glasom odgovorila:
„Poznavala sam ga kada je bio mali.“
Viktor je glasno prasnuo u smijeh.
„Naravno!“
Okrenuo se prema konobaru.
„Svaki dan nam dolaze ljudi koji tvrde da poznaju poznate ličnosti!“
Fatima je spustila glavu.
„Gospodine, govorim istinu.“
Ali Viktor je već povisio glas.
„NE SJEDAJTE ZA TAJ STO! TO JE REZERVISANO ZA UGLEDNE GOSTE, A NE ZA LJUDE KOJI NEMAJU NI ZA SUPU!“
U restoranu je zavladala tišina.
Starica je problijedjela.
Polako je ustala.
„Izvinite što sam smetala.“
Uzela je torbu.
Ali prije nego što je krenula, tiho je rekla:
„Samo sam htjela vidjeti svog sina.“
Mladi konobar se ukočio.
„Vašeg sina?“
Fatima je klimnula.
„Emira.“
Viktor je odmahnuo rukom.
„Dosta tih priča!“
Starica je zaplakala.
„Molim vas, samo mu recite da je došla Fatima.“
Direktor je pokazao prema vratima.
„Napolje!“
Ali tada se začuo glas iz kuhinje.
„Šta je ova galama?“
Na vratima se pojavio Emir.
Nosio je bijelu kuharsku uniformu.
Na glavi kuharsku kapu.
U rukama je držao kuhinjsku krpu.
Pogledao je direktora.
„Viktore, šta se događa?“
Direktor se odmah nasmiješio.
„Ništa, šefe. Samo jedna žena pravi problem.“
Emir je pogledao staricu.
Njihovi pogledi su se sreli.
Fatimi su oči zasuzile.
„Emire…“
Kuhar se ukočio.
Taj glas.
Tako tih.
Tako poznat.
Kao da ga je čuo u nekom davnom snu.
„Poznajemo li se?“ upitao je.
Starica je zaplakala.
„Sine moj…“
Emir je napravio korak unazad.
„Molim?“
Fatima je polako otvorila torbu.
Izvadila staru fotografiju.
Pružila mu je.
„Pogledaj.“
Emir je uzeo fotografiju.
Na njoj je bio dječak od sedam godina.
Sjedio je za stolom.
Ispred njega šerpa supe.
Na sebi je imao plavi džemper.
Emir je problijedio.
Jer je prepoznao sebe.
Prepoznao je i stari drveni sto.
I prozor iza njega.
I šerpu iz koje mu je majka svake nedjelje sipala supu.
Ruke su mu zadrhtale.
„Odakle vam ovo?“
Fatima je kroz suze odgovorila:
„Ja sam te slikala.“
Emir je podigao pogled.
„Ko ste vi?“
Starica je zaplakala.
„JA SAM TVOJA MAJKA, SINE.“
U restoranu je zavladala potpuna tišina.
Emir je nekoliko trenutaka gledao u nju.
Zatim odmahnuo glavom.
„Ne.“
Fatima je napravila korak prema njemu.
„Emire…“
„Ne!“
Glas mu je zadrhtao.
„Moja majka me ostavila.“
Starica je zaplakala.
„Nisam, sine.“
„Ostavila me kada sam imao sedam godina!“
„Nisam imala izbora!“
Emir je stisnuo fotografiju.
„Gdje ste bili trideset pet godina?!“
Fatima je rukama prekrila lice.
„Tražila sam te.“
„Zašto me onda niste pronašli?!“
Starica je spustila pogled.
„Jer su mi rekli da si mrtav.“
Te riječi pogodile su Emira kao grom.
„Šta?“
Fatima je zaplakala.
„Rekli su mi da si poginuo.“
Prije trideset pet godina Fatima je živjela sa suprugom Hasanom i malim Emirom.
Bili su siromašni.
Ali sretni.
Hasan je radio u fabrici.
Fatima je čistila tuđe kuće.
A Emir je bio dječak koji je najviše volio sjediti pored majke dok kuha.
„Mama, mogu li ja promiješati supu?“
Fatima bi se nasmiješila.
„Možeš, ali polako.“
Dječak bi ozbiljno uzeo drvenu kašiku.
Miješao.
A onda ponosno govorio:
„Kad porastem, biću kuhar!“
Fatima bi ga poljubila.
„Bićeš šta god poželiš, sine.“
Ali onda je Hasan teško obolio.
Izgubio je posao.
Porodica je ostala bez prihoda.
Fatima je radila dan i noć.
Prala veš.
Čistila stanove.
Nosila drva.
Ali nije mogla zaraditi dovoljno.
Kada je Hasan preminuo, njihov svijet se raspao.
Fatima je ostala sama sa sedmogodišnjim Emirom.
A onda je došla ratna godina.
Tokom ratnog haosa Fatima i Emir bili su razdvojeni prilikom evakuacije.
Dječak je završio u grupi koja je prebačena u drugi grad.
Fatima je pokušavala saznati gdje se nalazi.
Ali informacije su bile nepotpune.
Telefonske veze prekinute.
Spiskovi izgubljeni.
Ljudi raseljeni.
Nakon nekoliko mjeseci neko joj je rekao da je autobus kojim je Emir navodno putovao stradao.
Fatima je pala u očaj.
Tražila je potvrdu.
Ali nikada nije dobila pouzdane dokumente.
Godinama je živjela vjerujući da je njen dječak mrtav.
Svake godine na njegov rođendan kuhala je njegovu omiljenu supu.
Stavljala jedan tanjir na sto.
I tiho govorila:
„Sretan rođendan, sine moj.“
Nije znala da je Emir preživio.
Da je završio u domu za nezbrinutu djecu.
I da je odrastao vjerujući da ga je majka napustila.
Kada je Fatima završila priču, Emir je stajao nepomično.
Ruke su mu drhtale.
Pogledao je fotografiju.
Zatim staricu.
„Mama…“
Fatima je zaplakala.
„Reci, sine.“
„Sjećaš li se…“
Glas mu se slomio.
„Sjećaš li se šta si mi govorila kada bih miješao supu?“
Starica se kroz suze nasmiješila.
„Govorila sam ti da se supa ne miješa samo kašikom.“
Emir je zatvorio oči.
A Fatima nastavila:
„NEGO I SRCEM, JER SE LJUBAV OSJETI U SVAKOM ZALOGAJU.“
Emiru je fotografija ispala iz ruku.
Jer su to bile riječi koje nikada nikome nije ispričao.
Riječi koje je čuvao u sebi od sedme godine.
Kuhar je skinuo kapu.
Zatim kecelju.
Spustio ih na pod.
Prišao starici.
A onda pao na koljena.
„MAMA! OPROSTI MI ŠTO SAM MISLIO DA SI ME OSTAVILA!“
Fatima je počela jecati.
Spustila se pored njega.
Zagrlila ga.
„Sine moj!“
Emir je plakao kao dijete.
„Čekao sam te!“
„I ja sam tebe!“
„Svaki rođendan!“
„I ja, sine!“
Zagrlili su se toliko snažno kao da se plaše da će ih neko ponovo razdvojiti.
U restoranu su ljudi plakali.
Jedna žena iz prvog reda brisala je suze maramicom.
Stariji muškarac skinuo je naočare.
Konobar je stajao pored pulta.
Oči su mu bile pune suza.
A direktor Viktor?
Stajao je nepomično.
Blijed.
Jer je prije nekoliko minuta tu ženu ponizio pred svim gostima.
Nazvao je nepoželjnom.
Rekao joj da nije dovoljno ugledna da sjedi u njegovom restoranu.
A sada je gledao kako je najpoznatiji kuhar u gradu grli i naziva majkom.
Emir je polako ustao.
Pomogao Fatimi da sjedne.
A onda se okrenuo prema direktoru.
„Viktore.“
Direktor je progutao knedlu.
„Da, šefe?“
Emir ga je pogledao.
„Zašto ste vikali na ovu ženu?“
Viktor je spustio pogled.
„Nisam znao ko je.“
Emir je nekoliko trenutaka ćutao.
A onda mirno rekao:
„NIJE TREBALO DA ZNATE KO JE DA BISTE JE POŠTOVALI.“
Direktor je problijedio.
Emir je nastavio:
„Čak i da nije moja majka.“
„Čak i da je obična prolaznica.“
„Čak i da nema ni jednu marku.“
Zastao je.
„ONA JE ČOVJEK. A ČOVJEK NE MORA BITI BOGAT DA BI ZASLUŽIO POŠTOVANJE.“
U restoranu se začuo aplauz.
Viktor je spustio glavu.
„U pravu ste.“
Ali Emir nije završio.
Uzeo je mikrofon.
Pogledao goste.
„Dame i gospodo, izvinjavam se zbog onoga što se večeras dogodilo.“
Zastao je.
„Ovaj restoran sam otvorio jer sam kao dijete sanjao da jednog dana mogu kuhati za ljude.“
Pogledao je majku.
„Ali večeras sam shvatio da sam zaboravio jednu važnu stvar.“
Gosti su ćutali.
Emir je nastavio:
„Kada sam bio mali, moja majka je često pravila supu od samo nekoliko krompira, mrkve i malo brašna.“
Suze su mu potekle niz lice.
„Nismo imali novca za meso.“
„Nismo imali skupe začine.“
„Nismo imali luksuz.“
Zastao je.
„Ali nikada nisam jeo ukusniju supu.“
Pogledao je Fatimu.
„JER NAJBOLJE JELO NIJE ONO KOJE NAJVIŠE KOŠTA, NEGO ONO KOJE JE NEKO NAPRAVIO S LJUBAVLJU.“
Zatim je prišao majci.
„Mama, jesi li gladna?“
Fatima je spustila pogled.
„Jesam, sine.“
Emir se nasmiješio kroz suze.
„Šta bi voljela jesti?“
Starica je nekoliko trenutaka ćutala.
Zatim tiho rekla:
„Samo malo supe.“
Emir je zaplakao.
„Kakve supe?“
Fatima se nasmiješila.
„One naše.“
Kuhar je klimnuo.
„Od krompira i mrkve?“
„Da.“
„Bez mesa?“
„Da, sine.“
Emir ju je zagrlio.
„Odmah ću je napraviti.“
Dvadeset minuta kasnije iz kuhinje se širio miris jednostavne domaće supe.
Emir je lično donio tanjir.
Spustio ga pred majku.
Sjeo pored nje.
Fatima je uzela kašiku.
Probala prvi zalogaj.
Zatvorila oči.
A onda zaplakala.
Emir se zabrinuo.
„Mama, nije dobra?“
Starica je odmahivala glavom.
„Dobra je, sine.“
„Zašto onda plačeš?“
Fatima je spustila kašiku.
Pogledala ga.
I rekla:
„ZATO ŠTO SAM TRIDESET PET GODINA SANJALA DA ĆU JOŠ JEDNOM SJEDITI ZA STOLOM SA SVOJIM DJETETOM.“
Emir ju je zagrlio.
A ljudi za okolnim stolovima ponovo su zaplakali.
Narednih dana Emir je majku odveo u svoj dom.
Prvi put nakon mnogo godina Fatima je spavala u toploj sobi.
Imala je svoj krevet.
Čistu posteljinu.
Ormar.
I prozor s pogledom na grad.
Ali kada joj je Emir ponudio da kupi novu odjeću i sve što joj je potrebno, starica je odmahivala glavom.
„Sine, ne treba meni mnogo.“
Emir ju je pogledao.
„Mama, šta želiš?“
Fatima je nekoliko trenutaka ćutala.
A onda rekla:
„Da doručkujemo zajedno.“
Emir je zaplakao.
„Samo to?“
Starica se nasmiješila.
„Samo to.“
Mjesec dana kasnije Emir je donio važnu odluku.
U restoranu je uveo posebno pravilo.
Svakog dana između dva i četiri sata poslije podne svako ko nije imao novca mogao je dobiti topao obrok.
Bez pitanja.
Bez ponižavanja.
Bez dokazivanja siromaštva pred drugim gostima.
Na ulazu je postavio tablu.
Na njoj je pisalo:
„AKO SI GLADAN, UĐI. AKO NEMAŠ NOVCA, I DALJE SI NAŠ GOST.“
A ispod je stajala još jedna rečenica:
„U ČAST MOJE MAJKE FATIME, KOJA ME NAUČILA DA SE HRANA DIJELI SRCEM.“
Jednog dana u restoran je ušao dječak.
Imao je možda devet godina.
Nosio je staru jaknu.
Na nogama poderane patike.
Prišao je pultu.
Pogledao jelovnik.
A onda tiho upitao:
„Čiko, imate li nešto za pet maraka?“
Emir se ukočio.
Sjetio se svoje majke.
Starog kaputa.
Pet maraka.
I večeri kada ju je pronašao.
Prišao je dječaku.
„Jesi li gladan, sine?“
Dječak je klimnuo.
„Jesam.“
„A gdje su ti roditelji?“
„Mama radi. Tata je umro.“
Emiru su oči zasuzile.
Spustio se na dječakovu visinu.
„Kako se zoveš?“
„Adnan.“
Emir se nasmiješio.
„Adnane, znaš li šta ćemo?“
Dječak je odmahnuo glavom.
„Šta?“
„Danas ćeš biti moj gost.“
„Ali nemam novca.“
Emir je nježno stavio ruku na njegovo rame.
„NE MORAŠ IMATI NOVAC DA BI BIO DOBRODOŠAO.“
Iz kuhinje je tada izašla Fatima.
Nosila je mali tanjir domaćih kiflica.
Pogledala dječaka.
Nasmiješila se.
„Jesi li gladan, dušo?“
Adnan je klimnuo.
Starica je sjela pored njega.
„Onda jedi.“
Dječak je uzeo kiflicu.
Zagrizao.
A onda rekao:
„Ovo je kao što je moja nana pravila.“
Fatima je zaplakala.
Emir je stajao pored vrata.
Gledao ih.
I shvatio da se najveće životne lekcije ne uče u skupim školama.
Niti na velikim takmičenjima.
Nego za običnim stolom.
Uz tanjir tople supe.
I čovjeka koji zna šta znači biti gladan.
Godinu dana kasnije Fatima je napunila sedamdeset pet godina.
Emir joj je organizovao rođendansko iznenađenje.
U restoranu su se okupili prijatelji.
Zaposleni.
Komšije.
I ljudi kojima su tokom prethodnih mjeseci pomogli.
Na sredini sale stajala je velika torta.
Na njoj je pisalo:
„SRETAN ROĐENDAN, MAMA!“
Kada je Fatima ušla, svi su ustali.
Počeli su pjevati.
Starica je rukama prekrila lice.
„Sine, šta si ovo uradio?“
Emir se nasmiješio.
„Slavimo tvoj rođendan.“
Fatima je zaplakala.
„Ali ja nikada nisam slavila ovako.“
Emir ju je zagrlio.
„Znam.“
„Zašto toliko ljudi?“
Kuhar je pogledao oko sebe.
A onda odgovorio:
„Zato što si ti meni nekada bila cijeli svijet.“
Zastao je.
„A sada želim da cijeli svijet zna koliko mi značiš.“
Pred kraj večeri Emir je uzeo mikrofon.
„Mama, imam još nešto za tebe.“
Fatima ga je zbunjeno pogledala.
„Šta, sine?“
Kuhar je pokazao prema zidu.
Na njemu je visila velika uokvirena fotografija.
Bila je to ista ona stara slika.
Sedmogodišnji Emir.
Drveni sto.
Šerpa domaće supe.
Ispod fotografije pisalo je:
„OD OVE SUPE POČELA JE MOJA LJUBAV PREMA KUHANJU. OD OVE ŽENE POČEO JE MOJ ŽIVOT.“
Fatima je zaplakala.
Prišla fotografiji.
Dodirnula okvir.
A onda tiho rekla:
„Sine, znaš li šta je meni najvažnije?“
Emir je odmahnuo glavom.
„Šta, mama?“
Starica se okrenula.
Pogledala ga.
I rekla:
„NIJE MI VAŽNO ŠTO SI POSTAO POZNAT. VAŽNO MI JE ŠTO SI OSTAO DOBAR ČOVJEK.“
Nekoliko godina kasnije jedan novinar pitao je Emira koja mu je najveća nagrada u životu.
Na polici iza njega stajali su pehari.
Diplome.
Priznanja.
Fotografije s poznatim kuharima.
Novinar je pokazao prema njima.
„Koja vam je najdraža?“
Emir se nasmiješio.
„Nijedna od tih.“
„Kako to?“
Kuhar je pokazao prema kuhinji.
Tamo je sjedila Fatima.
U rukama je držala šolju čaja.
Gledala je sina i smiješila se.
Emir je rekao:
„Moja najveća nagrada je to što svakog jutra imam kome reći dobro jutro, mama.“
Novinar je zaćutao.
A Emir je nastavio:
„ČOVJEK MOŽE IMATI NAJSKUPLJI RESTORAN, NAJVEĆU KUĆU I MILIONE NA RAČUNU. ALI AKO NEMA S KIM PODIJELITI OBIČAN TANJIR SUPE, ONDA MU SVE TO MALO VRIJEDI.“
Jedne zimske večeri Fatima je sjedila pored prozora.
Napolju je padao snijeg.
Baš kao one noći kada je prvi put ušla u restoran.
Emir je prišao.
Sjeo pored nje.
„Mama?“
„Reci, sine.“
„Mogu li te nešto pitati?“
„Naravno.“
„Da si znala da ćeš me pronaći tek nakon trideset pet godina, bi li nastavila tražiti?“
Fatima je nekoliko trenutaka ćutala.
A onda se nasmiješila.
„Sine moj…“
Uhvatila ga je za ruku.
„Majka ne prestaje biti majka zato što joj dijete nije pored nje.“
Emiru su oči zasuzile.
Starica je nastavila:
„Može proći jedna godina.“
„Deset.“
„Trideset.“
„Može proći cijeli život.“
Zastala je.
„ALI DOK GOD MAJČINO SRCE KUCA, U NJEMU POSTOJI MJESTO ZA DIJETE KOJE VOLI.“
Emir ju je zagrlio.
I dugo su sjedili bez riječi.
Napolju je padao snijeg.
A na stolu su stajala dva tanjira tople domaće supe.
Ovog puta nijedan nije bio prazan.
ZAPAMTITE: NIKADA NE PONIŽAVAJTE ČOVJEKA ZBOG STAROG KAPUTA, PODERANIH CIPELA ILI PRAZNOG NOVČANIKA. NE ZNATE KAKVU BOL NOSI U SRCU, KOGA JE IZGUBIO I KOLIKO GODINA ČEKA DA PONOVO ZAGRLI NEKOGA KOGA VOLI.
NEKADA ŽENA KOJA NEMA NI ZA TANJIR SUPE U SRCU NOSI BOGATSTVO KOJE SE NE MOŽE KUPITI SVIM NOVCEM OVOG SVIJETA.
A VI, DA STE BILI U TOM RESTORANU, DA LI BISTE PLATILI SUPU SIROMAŠNOJ STARICI ILI BISTE ĆUTALI DOK JE BOGATI DIREKTOR PONIŽAVA PRED SVIMA?