„SIROMAŠNA ČISTAČICA JE 17 GODINA SVAKOG PETKA OSTAVLJALA JEDNU BIJELU RUŽU NA PRAZNOM BOLNIČKOM KREVETU!“ — NOVI DIREKTOR JU JE PONIZIO PRED 60 RADNIKA I DAO JOJ OTKAZ! ALI KADA JE PRONAŠAO STARU NARUKVICU ZA BEBE I PISMO OD PRIJE 34 GODINE, PROBLIJEDIO JE! ONO ŠTO JE SAZNAO O SVOJOJ POKOJNOJ MAJCI NATJERALO GA JE DA PRED CIJELOM BOLNICOM PADNE NA KOLJENA I ZAPLAČE!
U jednom malom gradu u Bosni, na brdu iznad rijeke, nalazila se stara bolnica.
Bila je to zgrada sa četiri sprata, dugim hodnicima i prozorima kroz koje se svakog jutra vidjelo izlazeće sunce.
U toj bolnici rađala su se djeca.
Liječili se bolesni.
Opraštale porodice.
I događale priče koje nikada nisu dospjele u novine.
Među stotinama zaposlenih radila je i jedna žena po imenu Milena.
Imala je šezdeset jednu godinu.
Bila je čistačica.
Već trideset pet godina dolazila je na posao prije svih.
Prala podove.
Čistila sobe.
Mijenjala posteljinu.
I pomagala pacijentima kad god je mogla.
Nije imala veliku platu.
Živjela je sama u maloj kući na kraju grada.
Suprug joj je preminuo prije deset godina.
Djece nije imala.
Ali svi koji su je poznavali govorili su da ima srce veće od cijele bolnice.
Ako bi neki pacijent bio sam, Milena bi sjela pored njega.
Ako bi starica plakala, donijela bi joj čaj.
Ako bi dijete bilo uplašeno, ispričala bi mu priču.
Nikada nije tražila ništa zauzvrat.
Ali Milena je imala jednu neobičnu naviku.
SVAKOG PETKA, TAČNO U SEDAM SATI UJUTRO, OSTAVLJALA JE JEDNU BIJELU RUŽU NA PRAZNOM KREVETU U SOBI BROJ 214.
Soba se nalazila na drugom spratu.
Nekada je bila dio starog porodilišta.
Ali prije sedamnaest godina taj dio bolnice je zatvoren.
Većina prostorija pretvorena je u skladišta.
Samo je soba broj 214 ostala gotovo netaknuta.
U njoj je stajao jedan stari metalni krevet.
Mali drveni ormarić.
I prozor okrenut prema rijeci.
Milena bi svakog petka otključala vrata.
Obrisala prašinu.
Namjestila bijeli čaršaf.
A zatim položila ružu na jastuk.
Prešla bi rukom preko kreveta.
I tiho rekla:
„Nisam zaboravila, dušo moja.“
Zatim bi ugasila svjetlo.
Zaključala vrata.
I nastavila raditi.
Niko nije znao zašto to radi.
Neki su govorili da je u toj sobi izgubila dijete.
Drugi da je nekada radila kao medicinska sestra.
A treći su se smijali.
„Evo je opet, nosi cvijeće duhovima!“
Milena nikada nije odgovarala.
Samo bi se blago nasmiješila.
I nastavila svojim putem.
Jednog hladnog oktobarskog jutra bolnica je dobila novog direktora.
Zvao se Aleksandar.
Imao je četrdeset četiri godine.
Bio je uspješan ljekar i poslovni čovjek.
Godinama je radio u velikom gradu.
Vozio je skup automobil.
Nosio elegantna odijela.
I vjerovao da se svaka ustanova mora voditi strogo, bez emocija.
Prvog dana okupio je zaposlene.
„Od danas uvodimo red“, rekao je.
„Nema nepotrebnog trošenja vremena.“
„Nema starih navika.“
„Nema sentimentalnosti.“
Zatim je dodao:
„OVDJE SMO DA RADIMO, A NE DA ŽIVIMO OD USPOMENA!“
Milena je stajala u posljednjem redu.
Ćutala je.
Ali osjećala je da će uskoro nastati problem.
Narednog petka Aleksandar je došao na posao ranije.
Obilazio je bolnicu.
Provjeravao prostorije.
I zapisivao šta treba promijeniti.
Kada je stigao na drugi sprat, primijetio je otvorena vrata sobe broj 214.
Zastao je.
Unutra je ugledao Milenu.
Stajala je pored kreveta.
U rukama je držala bijelu ružu.
„Šta radite ovdje?“
Milena se okrenula.
„Dobro jutro, direktore.“
„Pitao sam vas šta radite.“
„Ostavljam cvijet.“
Aleksandar je pogledao krevet.
„Kome?“
Milena je spustila pogled.
„Jednoj osobi.“
Direktor se namrštio.
„Kakvoj osobi? Ovdje nema pacijenata!“
Milena je ćutala.
Aleksandar je prišao krevetu.
Podigao ružu.
I pogledao je s podsmijehom.
„Koliko dugo ovo radite?“
Milena je tiho odgovorila:
„Sedamnaest godina.“
Direktor je zastao.
„SEDAMNAEST GODINA?!“
Milena je klimnula.
Aleksandar je odmahnuo glavom.
„Nevjerovatno.“
U tom trenutku hodnikom je prolazilo nekoliko medicinskih sestara.
Dvojica ljekara.
I grupa zaposlenih koja je dolazila na smjenu.
Direktor je otvorio vrata širom.
I podigao glas.
„DOĐITE DA VIDITE KAKO SE OVDJE TROŠI RADNO VRIJEME! DOK PACIJENTI ČEKAJU, NAŠA ČISTAČICA SEDAMNAEST GODINA OSTAVLJA CVIJEĆE NA PRAZNOM KREVETU!“
Milena je pocrvenjela.
„Direktore, molim vas…“
Ali Aleksandar ju je prekinuo.
„VI STE PLAĆENI DA ČISTITE BOLNICU, A NE DA GLUMITE DA RAZGOVARATE S NEKIM KO NE POSTOJI!“
Nekoliko radnika spustilo je pogled.
Jedna medicinska sestra pokušala je nešto reći.
Ali direktor nije dozvolio.
Uzeo je bijelu ružu.
I bacio je u kantu za smeće.
Milena je zadrhtala.
„Molim vas, nemojte…“
Aleksandar je hladno odgovorio:
„OD OVOG TRENUTKA VIŠE NISTE ZAPOSLENI U OVOJ BOLNICI! NE TREBAJU MI LJUDI KOJI ŽIVE U PROŠLOSTI!“
U hodniku je nastala potpuna tišina.
Milena je gledala ružu u kanti.
Ruke su joj drhtale.
Oči napunile suzama.
Ali nije vikala.
Nije se svađala.
Samo je tiho rekla:
„Razumijem.“
Skinula je svoju staru radnu kecelju.
Pažljivo je složila.
I spustila na stolicu.
Zatim je pogledala prema krevetu.
„Oprosti mi, dušo.“
Izašla je iz sobe.
Nekoliko medicinskih sestara počelo je plakati.
Ali niko nije imao hrabrosti da se suprotstavi direktoru.
Te večeri Milena je sjedila u svojoj maloj kuhinji.
Pred njom je stajala stara drvena kutija.
Otvorila ju je.
Unutra je bila fotografija mlade žene.
Jedna bolnička narukvica za bebe.
I požutjelo pismo.
Na fotografiji je bila djevojka od dvadeset pet godina.
Imala je dugu smeđu kosu.
Blage oči.
I osmijeh koji je Milena pamtila cijelog života.
Na poleđini fotografije pisalo je:
„Mojoj Mileni, koja mi je pokazala da porodica nije uvijek krv. Tvoja Katarina.“
Milena je prešla prstima preko fotografije.
A onda zaplakala.
„Katarina moja…“
Glas joj je zadrhtao.
„Danas nisam uspjela sačuvati tvoju ružu.“
Trideset četiri godine ranije Milena je imala samo dvadeset sedam godina.
Radila je u istoj bolnici.
Bila je mlada, vrijedna i uvijek nasmijana.
Jedne decembarske noći u bolnicu je dovezena trudnica.
Zvala se Katarina.
Imala je dvadeset pet godina.
Bila je sama.
Suprug joj je preminuo nekoliko mjeseci ranije.
Nije imala roditelje.
Nije imala braću ni sestre.
A dijete koje je nosila bilo je jedino što joj je ostalo.
Katarina je bila uplašena.
Sjedila je na bolničkom krevetu.
Plakala.
I držala se za stomak.
Milena je te noći čistila hodnik.
Kada je čula plač, zastala je.
Pokucala na vrata.
„Smijem li ući?“
Katarina je klimnula.
Milena je prišla.
„Šta je bilo, dušo?“
Katarina je zaplakala.
„Bojim se.“
„Čega?“
„Da će moje dijete ostati samo.“
Milena je sjela pored nje.
„Zašto bi ostalo samo?“
Katarina je obrisala suze.
„Nemam nikoga.“
Milena ju je uhvatila za ruku.
„OD VEČERAS IMAŠ MENE.“
Katarina ju je pogledala.
„Ali vi me ne poznajete.“
Milena se nasmiješila.
„Ne moram te poznavati cijelog života da bih vidjela da ti treba neko.“
Katarina je zaplakala.
Od te noći postale su prijateljice.
Milena joj je donosila čaj.
Razgovarala s njom.
Pomagala joj da prebrodi strah.
A Katarina joj je pričala o svom životu.
O suprugu kojeg je izgubila.
O djetetu koje je čekala.
I o snovima koje je željela ostvariti.
Jedne večeri Katarina je rekla:
„Ako bude dječak, zvaće se Aleksandar.“
Milena se nasmiješila.
„Lijepo ime.“
„Tako se zvao njegov djed.“
Zatim je Katarina dodala:
„Želim da odraste u dobrog čovjeka.“
Milena je klimnula.
„Hoće.“
Katarina je pogledala kroz prozor.
„Samo se bojim da ga neću moći odgajati.“
Milena ju je uhvatila za ruku.
„Nemoj tako govoriti.“
Ali Katarina je nastavila:
„AKO MI SE NEŠTO DOGODI, MOLIM TE, NEMOJ DOZVOLITI DA MOJ SIN ODRASTE MISLEĆI DA GA NIKO NIJE VOLIO.“
Milena je zaplakala.
„Obećavam.“
Nekoliko dana kasnije Katarina je rodila dječaka.
Bio je zdrav.
Imao je tamnu kosu.
I velike smeđe oči.
Katarina ga je držala u naručju.
Plakala od sreće.
„Aleksandre moj…“
Milena je stajala pored kreveta.
I smiješila se.
Ali samo nekoliko sati kasnije Katarinino stanje se naglo pogoršalo.
Ljekari su pokušavali sve.
Milena je stajala u hodniku.
Molila se.
A onda ju je pozvao jedan ljekar.
„Milena, Katarina želi da vas vidi.“
Ušla je u sobu.
Katarina je bila veoma slaba.
U rukama je držala malu bolničku narukvicu.
„Milena…“
„Tu sam, dušo.“
Katarina je zaplakala.
„Moj sin…“
Milena ju je uhvatila za ruku.
„Dobro je. Zdrav je.“
Katarina je jedva govorila.
„Molim te…“
Milena se nagnula.
„Reci.“
Katarina je prošaputala:
„AKO JEDNOG DANA POSTANE BOGAT, USPJEŠAN I VAŽAN, RECI MU DA NIKADA NE ZABORAVI ONE KOJI NEMAJU NIŠTA.“
Milena je zaplakala.
„Reći ću mu.“
Katarina je nastavila:
„I molim te…“
„Šta, dušo?“
„Nemoj me zaboraviti.“
Milena je zaplakala još jače.
„Nikada.“
Katarina je zatvorila oči.
I nekoliko sati kasnije preminula.
Imala je samo dvadeset pet godina.
Dječaka Aleksandra preuzela je porodica njegovog pokojnog oca.
Odveli su ga u drugi grad.
Milena ga je pokušavala pronaći.
Pisala je pisma.
Raspitivala se.
Ali porodica je prekinula kontakt.
Godine su prolazile.
Milena se udala.
Nastavila raditi u bolnici.
Ali nikada nije zaboravila Katarinu.
Prvih godina ostavljala je cvijeće na njenom grobu.
A kada je staro porodilište zatvoreno, počela je svakog petka donositi jednu bijelu ružu u sobu broj 214.
Na krevet na kojem je Katarina posljednji put držala svog sina.
Za Milenu ta soba nije bila prazna.
Bila je puna uspomena.
Tri dana nakon što je otpustio Milenu, direktor Aleksandar naredio je da se stari dio bolnice isprazni.
Planirao je renoviranje.
Radnici su počeli iznositi stare ormare.
Stolove.
Medicinsku opremu.
I kutije sa dokumentima.
Jedan od radnika pronašao je staru metalnu kutiju.
Na njoj je pisalo:
„PORODILIŠTE — 1992.“
Otvorio ju je.
Unutra su bile stare fotografije.
Nekoliko bolničkih narukvica.
I pisma.
„Direktore, pogledajte ovo.“
Aleksandar je prišao.
„Šta je?“
Radnik mu je pružio fotografiju.
Na njoj je bila mlada žena.
Ležala je u bolničkom krevetu.
U naručju je držala bebu.
Aleksandar je zastao.
„Odakle vam ova fotografija?“
„Bila je u kutiji.“
Direktor je uzeo fotografiju.
Ruke su mu zadrhtale.
„To je…“
Glas mu se slomio.
„To je moja majka.“
Radnik ga je zbunjeno pogledao.
„Vaša majka?“
Aleksandar je klimnuo.
„Katarina.“
Zatim je okrenuo fotografiju.
Na poleđini je pisalo:
„Katarina i mali Aleksandar — prvi dan života.“
Direktor je problijedio.
Otvorio je staru kovertu.
Unutra je bilo pismo.
Pisano rukom njegove majke.
„Dragi moj Aleksandre,
Ako jednog dana budeš čitao ovo pismo, želim da znaš da si bio najljepši poklon koji sam ikada dobila.
Žao mi je što možda neću imati priliku da te gledam kako rasteš.
Ali želim da zapamtiš jednu stvar.
Nikada ne misli da si bolji od drugih zato što imaš više novca, ljepšu odjeću ili važniji posao.“
Aleksandar je zaplakao.
Nastavio je čitati.
„U ovoj bolnici upoznala sam jednu ženu.
Zove se Milena.
Ona nije ljekar.
Nije direktor.
Nema bogatstvo.
Ona čisti bolničke hodnike.
Ali kada sam bila sama i uplašena, bila je jedina koja je sjela pored mene i rekla da nisam sama.“
Aleksandru su suze padale na papir.
„Ako je ikada sretneš, zagrli je umjesto mene.
Reci joj da nisam zaboravila njenu dobrotu.“
Na kraju pisma stajale su riječi:
„SINE MOJ, AKO JEDNOG DANA POSTANEŠ VAŽAN ČOVJEK, NEMOJ ZABORAVITI DA JE ŽENA KOJA ČISTI PODOVE MOŽDA VEĆI ČOVJEK OD ONOGA KOJI SJEDI U NAJVEĆOJ KANCELARIJI.“
Aleksandar je ispustio pismo.
Sjeo je na stari bolnički krevet.
I zaplakao.
„Bože moj…“
Sjetio se Milene.
Žene koju je ponizio pred radnicima.
Žene kojoj je dao otkaz.
Žene koja je sedamnaest godina donosila bijelu ružu.
A sada je shvatio.
ŽENA KOJU JE OTPUSTIO BILA JE POSLJEDNJA OSOBA KOJA JE NJEGOVU MAJKU DRŽALA ZA RUKU DOK JE UMIRALA!
Aleksandar je prekrio lice rukama.
„Mama… šta sam uradio?“
Istog dana otišao je do Milenine kuće.
Bila je mala.
Sa starom drvenom ogradom.
I dvije saksije cvijeća pored vrata.
Pokucao je.
Milena je otvorila.
Kada ga je ugledala, zastala je.
„Direktore?“
Aleksandar je stajao nepomično.
U rukama je držao fotografiju.
„Milena…“
Žena je spustila pogled.
„Ako ste došli zbog posla, ja sam već predala sve stvari.“
Aleksandar je odmahnuo glavom.
„Nisam zbog toga.“
Pružio joj je fotografiju.
Milena ju je pogledala.
Ruke su joj zadrhtale.
„Katarina…“
Suze su joj napunile oči.
„Gdje ste ovo pronašli?“
Aleksandar je jedva izgovorio:
„U bolnici.“
Zastao je.
„Katarina je bila moja majka.“
Milena je problijedjela.
„Šta?“
Aleksandar je zaplakao.
„Ja sam njen sin.“
Milena je prekrila usta rukama.
„Mali Aleksandar?“
On je klimnuo.
„Da.“
Starica je počela plakati.
„Bože dragi…“
Prišla mu je.
Dodirnula mu lice.
„Iste oči kao tvoja majka.“
Aleksandar je zaplakao još jače.
„Vi ste bili uz nju kada je umirala.“
Milena je klimnula.
„Jesam, sine.“
„A ja sam vas otpustio.“
Milena je spustila pogled.
„Nisi znao.“
Ali Aleksandar je odmahnuo glavom.
„NISAM ZNAO KO STE VI. ALI SAM ZNAO DA STE ŽENA KOJA JE TRIDESET PET GODINA POŠTENO RADILA. I IPAK SAM VAS PONIZIO!“
Zatim je kleknuo pred Milenu.
I zaplakao.
„OPROSTITE MI! MOJA MAJKA VAS JE VOLJELA KAO SESTRU, A JA SAM VAS TRETIRAO KAO DA NE VRIJEDITE NIŠTA!“
Milena je zaplakala.
„Ustani, sine.“
Ali Aleksandar je nastavio:
„Cijelog života mislio sam da je najvažnije postati uspješan.“
Glas mu se slomio.
„A DANAS SHVATAM DA SAM POSTAO ČOVJEK KOJEG BI SE MOJA MAJKA STIDJELA.“
Milena ga je uhvatila za ramena.
„Ne, sine.“
Aleksandar je podigao pogled.
Starica je tiho rekla:
„ČOVJEK NE POSTAJE DOBAR ZATO ŠTO NIKADA NE POGRIJEŠI. POSTAJE BOLJI KADA PRIZNA GREŠKU I POKUŠA JE ISPRAVITI.“
Zatim ga je zagrlila.
Kao što je prije trideset četiri godine zagrlila njegovu majku.
Narednog petka Aleksandar je okupio sve zaposlene u velikoj bolničkoj sali.
Bilo je više od dvije stotine ljudi.
Milena je sjedila u posljednjem redu.
Nije znala zašto je pozvana.
Direktor je izašao pred sve.
U rukama je držao jednu bijelu ružu.
„Želim da vam kažem nešto.“
U sali je nastala tišina.
„Prije nekoliko dana ponizio sam jednu ženu.“
Pogledao je Milenu.
„Dao sam joj otkaz jer je ostavljala cvijeće na praznom bolničkom krevetu.“
Zastao je.
„Mislio sam da je to besmisleno.“
Suze su mu napunile oči.
„Ali nisam znao da je na tom krevetu prije trideset četiri godine ležala moja majka.“
U sali se začuo šapat.
Aleksandar je nastavio:
„Moja majka preminula je nakon mog rođenja.“
Zastao je.
„A Milena je bila uz nju u njenim posljednjim trenucima.“
Direktor je zaplakao.
„SEDAMNAEST GODINA OVA ŽENA JE SVAKOG PETKA DONOSILA RUŽU MOJOJ MAJCI. A JA SAM JE PONIZIO JER NISAM ZNAO NJENU PRIČU!“
U sali je nastala potpuna tišina.
Nekoliko medicinskih sestara počelo je plakati.
Aleksandar je sišao s podijuma.
Prišao Mileni.
I pred svima joj pružio bijelu ružu.
„Oprostite mi.“
Milena je ustala.
Ruke su joj drhtale.
„Nema potrebe, sine.“
Ali Aleksandar je odmahnuo glavom.
„IMA POTREBE. JER SAM VAS OSUDIO PRIJE NEGO ŠTO SAM VAS SASLUŠAO. A TO NIJEDAN ČOVJEK NE ZASLUŽUJE.“
Milena je zaplakala.
Aleksandar ju je zagrlio.
Cijela sala ustala je na noge.
I zapljeskala.
Narednih dana Aleksandar je povukao odluku o otkazu i Mileni ponudio povratak na posao, uz njenu saglasnost.
Izvinio se i ostalim zaposlenima zbog načina na koji je postupao.
A soba broj 214 nije srušena.
Umjesto toga, obnovljena je.
Pretvorena je u malu prostoriju za odmor porodica koje čekaju vijesti o svojim najmilijima.
Na zidu je stajala ploča.
„KATARININA SOBA — POSVEĆENA SVIM MAJKAMA KOJE SU VOLJELE SVOJU DJECU I SVIM LJUDIMA KOJI SU IM PRUŽILI RUKU KADA SU BILI SAMI.“
Pored prozora ostao je jedan stari metalni krevet.
Na njemu je svakog petka stajala bijela ruža.
Godinu dana kasnije bolnica je osnovala mali fond za pomoć porodicama koje nisu imale novca za osnovne potrebe tokom liječenja.
Fond je nosio ime „Katarinina ruka“.
Milena je bila prva koja je donirala.
Dala je dvadeset maraka od svoje skromne plate.
Kada je Aleksandar saznao, pozvao ju je.
„Milena, zašto ste dali novac?“
Starica se nasmiješila.
„Zato što ima ljudi kojima treba.“
„Ali vi nemate mnogo.“
Milena je slegnula ramenima.
„SINE, NE MORAŠ IMATI PUNO DA BI NEŠTO PODIJELIO. NEKADA JE DOVOLJNO DA ZNAŠ KAKO JE ONOME KO NEMA NIŠTA.“
Aleksandar je zaplakao.
Dvije godine kasnije Milena je otišla u penziju.
Na posljednji radni dan zaposleni su je dočekali u bolničkom dvorištu.
Svako je držao po jednu bijelu ružu.
Bilo ih je više od dvije stotine.
Milena je zastala.
„Šta je ovo?“
Jedna mlada medicinska sestra prišla joj je.
„Ovo je za vas.“
Pružila joj je ružu.
„Zato što ste nas naučili da nijedan pacijent nije samo broj sobe.“
Milena je zaplakala.
Aleksandar joj je prišao.
„Milena, ova bolnica nikada neće zaboraviti ono što ste učinili.“
Starica je pogledala zaposlene.
A onda tiho rekla:
„JA SAM SAMO HTJELA DA JEDNA MLADA MAJKA NE BUDE ZABORAVLJENA. A VI STE MI DANAS POKAZALI DA DOBROTA MOŽE ŽIVJETI MNOGO DUŽE OD NAS.“
Nekoliko godina kasnije Milena je preminula.
Na njenoj sahrani okupio se gotovo cijeli grad.
Došli su ljekari.
Medicinske sestre.
Bivši pacijenti.
I ljudi kojima je tokom života pomagala.
Aleksandar je stajao pored groba.
U rukama je držao dvije bijele ruže.
Jednu je spustio Mileni.
A drugu je odnio na grob svoje majke.
Kleknuo je.
I tiho rekao:
„Mama, sada razumijem.“
Suze su mu tekle niz lice.
„Cijelog života mislio sam da je najvažnije biti uspješan čovjek.“
Pogledao je prema nebu.
„A TI SI MI PREKO MILENE POKAZALA DA JE MNOGO VAŽNIJE BITI DOBAR ČOVJEK.“
Od tada je svakog petka u sobi broj 214 stajala jedna bijela ruža.
Nisu je više donosile samo Milenine ruke.
Donosili su je zaposleni.
Pacijenti.
I sam direktor.
Jer obećanje dato jednoj mladoj majci nastavilo je živjeti.
A na zidu sobe stajale su riječi koje je Katarina napisala u svom posljednjem pismu:
„AKO JEDNOG DANA POSTANETE VAŽNI LJUDI, NEMOJTE ZABORAVITI ONE KOJI SU VAM PRUŽILI RUKU KADA NISTE IMALI NIŠTA.“
I tako je jedna obična bijela ruža postala simbol dobrote.
Jedan stari bolnički krevet postao je mjesto sjećanja.
A jedna siromašna čistačica pokazala je cijeloj bolnici da čovjek ne mora imati bogatstvo da bi ostavio neizbrisiv trag.
ZAPAMTITE: NIKADA NE ISMIJAVAJTE TUĐU TUGU, USPOMENE I OBEĆANJA. ONO ŠTO VAMA IZGLEDA BESMISLENO NEKOME MOŽE BITI POSLJEDNJA VEZA S OSOBOM KOJU JE VOLIO.
NE PONIŽAVAJTE LJUDE ZBOG POSLA KOJI RADE. NEKO MOŽE BITI DIREKTOR I IMATI VELIKU PLATU, A DA NIKADA NE POMOGNE ČOVJEKU U NEVOLJI. A NEKO MOŽE BITI OBIČNA ČISTAČICA I OSTAVITI IZA SEBE VIŠE LJUBAVI NEGO ŠTO SE MOŽE KUPITI SVIM NOVCEM SVIJETA.
NE ZABORAVLJAJTE ONE KOJI SU VAM POMAGALI DOK STE BILI MALI, SLABI I UPLAŠENI. MOŽDA SU VAM DALI SAMO TOPLU RIJEČ, JEDAN ZAGRLJAJ ILI OSMIJEH, ALI SU VAM TIME POKAZALI DA NISTE SAMI.
I NIKADA NE ZABORAVITE: NAJVEĆE BOGATSTVO NIJE ONO ŠTO OSTAVIMO U BANCI, NEGO ONO ŠTO OSTAVIMO U SRCIMA LJUDI.
A VI, DA STE BILI DIREKTOR BOLNICE I VIDJELI SIROMAŠNU ČISTAČICU KAKO SEDAMNAEST GODINA SVAKOG PETKA OSTAVLJA BIJELU RUŽU NA PRAZNOM BOLNIČKOM KREVETU, DA LI BISTE JE OTPUSTILI KAO ALEKSANDAR ILI BISTE JE PRVO PITALI KOME TOLIKO GODINA ČUVA TO OBEĆANJE?