„SIROMAŠNI VOZAČ AUTOBUSA JE 23 GODINE SVAKOG PONEDJELJKA ČEKAO PUTNIKA KOJI NIKADA NIJE DOLAZIO!“ — NOVI DIREKTOR GA JE PONIZIO PRED 40 PUTNIKA I DAO MU OTKAZ ZBOG PET MINUTA KAŠNJENJA! ALI KADA JE U STAROM AUTOBUSU PRONAŠAO DJEČIJU JAKNU I PISMO OD PRIJE 23 GODINE, PROBLIJEDIO JE! ONO ŠTO JE OTKRIO O SVOM POKOJNOM OCU NATJERALO GA JE DA PRED CIJELIM GRADOM PADNE NA KOLJENA I ZAPLAČE!
U jednom malom gradu u Bosni, između planina i rijeke, nalazila se stara autobuska stanica.
Nije bila velika.
Imala je samo četiri perona, malu čekaonicu i nekoliko drvenih klupa.
Zimi je kroz prozore ulazio hladan vazduh.
Ljeti je krov prokišnjavao.
Ali svakog jutra, tačno u šest sati, sa stanice je polazio jedan stari plavi autobus.
Vozio ga je čovjek po imenu Dragan.
Imao je šezdeset dvije godine.
Bio je vozač skoro četrdeset godina.
Nije imao mnogo novca.
Živio je sa suprugom Radmilom u maloj kući na kraju grada.
Njihov jedini sin otišao je u inostranstvo i rijetko dolazio.
Dragan je nosio staru jaknu, izlizane cipele i sat koji je prestao raditi prije mnogo godina.
Ali putnici su ga voljeli.
Nikada nije odbio pomoći starijoj osobi da uđe u autobus.
Nikada nije naplatio kartu djetetu koje nije imalo novca.
A kada bi neko zaboravio torbu, čuvao bi je dok se vlasnik ne vrati.
Ljudi su govorili:
„Ako putuješ s Draganom, znaš da ćeš sigurno stići.“
Ali Dragan je imao jednu neobičnu naviku.
SVAKOG PONEDJELJKA, TAČNO U ŠEST SATI I DESET MINUTA, ZAUSTAVLJAO JE AUTOBUS PORED JEDNE STARE, NAPUŠTENE KUĆE I ČEKAO PET MINUTA.
Kuća se nalazila na izlazu iz grada.
Bila je gotovo potpuno srušena.
Prozori razbijeni.
Kapija zarđala.
Dvorište zaraslo u korov.
Ispred nje stajalo je staro autobusko stajalište.
Na njemu više nije bilo ni klupe.
Samo izblijedjeli znak.
Dragan bi zaustavio autobus.
Otvorio prednja vrata.
Pogledao prema kući.
I čekao.
Jedan minut.
Dva.
Tri.
Četiri.
Pet.
Zatim bi tiho rekao:
„Možda sljedećeg ponedjeljka.“
Zatvorio bi vrata.
I nastavio vožnju.
Tako je radio pune dvadeset tri godine.
Putnici su se navikli.
Neki su mislili da čeka starog prijatelja.
Drugi da je izgubio nekoga.
Treći su govorili da je jednostavno čudan.
Ali niko nije znao istinu.
Jednog hladnog novembarskog jutra autobusko preduzeće dobilo je novog direktora.
Zvao se Nikola.
Imao je četrdeset jednu godinu.
Bio je bogat i veoma ambiciozan.
Živio je u velikom gradu.
Nosio skupa odijela.
Vozio luksuzni automobil.
I vjerovao da je najvažnije da sve funkcioniše tačno u minut.
Prvog dana okupio je vozače.
„Od danas nema nepotrebnih zadržavanja“, rekao je.
„Svako kašnjenje biće kažnjeno.“
Zatim je dodao:
„PUTNICI PLAĆAJU DA STIGNU NA VRIJEME, A NE DA VOZAČI ISPUNJAVAJU SVOJE HIREVE!“
Dragan je ćutao.
Znao je da će doći problem.
Ali nije mogao prekršiti obećanje koje je dao prije mnogo godina.
Narednog ponedjeljka Nikola je odlučio lično provjeriti rad vozača.
Ušao je u Draganov autobus.
Sjeo u prvi red.
I počeo pratiti vrijeme.
Autobus je krenuo tačno u šest.
Sve je bilo u redu.
Ali u šest i deset Dragan je usporio.
Zaustavio autobus pored stare kuće.
Otvorio vrata.
I pogledao prema praznom dvorištu.
Nikola je odmah ustao.
„Šta radite?“
Dragan se okrenuo.
„Čekam putnika.“
„Kojeg putnika?“
„Jednog dječaka.“
Nikola je pogledao kroz prozor.
„Ovdje nema nikoga!“
Dragan je mirno odgovorio:
„Znam.“
Direktor se namrštio.
„Koliko dugo ćete čekati?“
„Pet minuta.“
Nikola je prasnuo u smijeh.
„Pet minuta?!“
Dragan je klimnuo.
„Da.“
Direktor je pogledao ostale putnike.
Bilo ih je oko četrdeset.
Neki su ćutali.
Neki gledali kroz prozor.
A jedna starija žena već je znala šta će se dogoditi.
Nikola je podigao glas.
„VI ZAUSTAVLJATE AUTOBUS PUN PUTNIKA DA BISTE ČEKALI NEKOGA KO NE POSTOJI?!“
Dragan je spustio pogled.
„Direktore, molim vas…“
„Koliko dugo to radite?“
Dragan je tiho odgovorio:
„Dvadeset tri godine.“
Nikola je problijedio od bijesa.
„DVADESET TRI GODINE?!“
Zatim se okrenuo putnicima.
„EVO ZAŠTO OVO PREDUZEĆE GUBI NOVAC! DOK VI PLAĆATE KARTE, NAŠI VOZAČI ČEKAJU DUHOVE PO NAPUŠTENIM KUĆAMA!“
Nekoliko putnika se nasmijalo.
Dragan je pocrvenio.
Ruke su mu zadrhtale na volanu.
„Direktore, samo još dvije minute.“
Nikola je udario rukom o sjedište.
„NEĆETE ČEKATI NI SEKUNDU VIŠE! OD OVOG TRENUTKA VIŠE NISTE VOZAČ U MOJOJ FIRMI!“
U autobusu je nastala potpuna tišina.
Dragan je polako ugasio motor.
Skinuo svoju staru vozačku kapu.
Spustio je na instrument-tablu.
I tiho rekao:
„Razumijem.“
Jedna starija žena iz posljednjeg reda ustala je.
„Direktore, nemojte tako.“
Nikola se okrenuo.
„Molim?“
„Dragan je dobar čovjek.“
„Dobar čovjek koji kasni dvadeset tri godine!“
Žena je odmahnula glavom.
„Vi ne znate zašto on čeka.“
Nikola se podrugljivo nasmijao.
„A vi znate?“
Starica je spustila pogled.
„Ne znam cijelu priču.“
Dragan je ustao.
Pogledao prema staroj kući.
A onda rekao:
„Samo sam želio ispuniti obećanje.“
Nikola je odmahnuo rukom.
„Vaša obećanja nisu moj problem.“
Dragan je uzeo torbu.
Izašao iz autobusa.
I ostao sam pored napuštenog stajališta.
Autobus je ubrzo nastavio put s drugim vozačem koji je došao po pozivu.
A Dragan je stajao na hladnom vjetru.
Gledao prema staroj kući.
I zaplakao.
„Oprosti mi, mali.“
Glas mu je zadrhtao.
„Danas nisam mogao čekati do kraja.“
Te večeri Dragan je sjedio u svojoj kuhinji.
Pred njim je stajala stara metalna kutija.
Otvorio ju je.
Unutra je bila mala plava dječija jakna.
Jedna fotografija.
I požutjelo pismo.
Na fotografiji je bio dječak od osam godina.
Imao je smeđu kosu.
Velike oči.
I osmijeh koji je Dragan pamtio cijelog života.
Na poleđini fotografije pisalo je:
„Za čika Dragana, najboljeg vozača na svijetu. Vaš mali Nikola.“
Dragan je prešao prstima preko fotografije.
A onda zaplakao.
„Gdje si sada, dijete moje?“
Dvadeset tri godine ranije, u istom gradu, živjela je siromašna porodica.
Otac se zvao Petar.
Radio je kao građevinski radnik.
Majka je bila bolesna.
A njihov sin Nikola imao je osam godina.
Živjeli su u staroj kući na izlazu iz grada.
Ispred nje je bilo autobusko stajalište.
Nikola je svakog jutra čekao autobus za školu.
Ali često nije imao novca za kartu.
Jednog zimskog jutra stajao je na stajalištu.
Snijeg je padao.
Cipele su mu bile mokre.
A ruke crvene od hladnoće.
Dragan je zaustavio autobus.
Otvorio vrata.
„Hajde, mali.“
Nikola je spustio pogled.
„Nemam novca.“
Dragan se nasmiješio.
„A ko te pitao za novac?“
Dječak je zbunjeno pogledao.
„Ali karta…“
Dragan je pokazao na sjedište.
„Danas je karta jedan osmijeh.“
Nikola se nasmijao.
„Onda imam.“
Dragan je klimnuo.
„Vidiš da imaš.“
Od tog dana dječak je svakog jutra putovao s Draganom.
Nekada bi mu vozač kupio kiflu.
Nekada sok.
Nekada bi mu dao rukavice kada je bilo hladno.
Ali Nikola nije bio jedini kojem je Dragan pomagao.
Jednog dana dječak mu je rekao:
„Čika Dragane, tata kaže da ste vi najbolji čovjek u gradu.“
Dragan se nasmijao.
„A zašto to kaže?“
„Zato što ste mi dali kartu kada nismo imali novca.“
Dragan je pogledao dječaka.
„Sine, čovjek nije bogat po tome koliko ima, nego po tome koliko može podijeliti.“
Nikola je klimnuo.
Iako tada nije potpuno razumio.
Jedne decembarske noći dogodilo se nešto strašno.
Nikolina majka teško se razboljela.
Petar ju je morao hitno odvesti u bolnicu.
Ali nisu imali automobil.
A posljednji autobus već je otišao.
Petar je istrčao na ulicu.
Mahao automobilima.
Molio prolaznike.
Ali niko nije stao.
U tom trenutku naišao je Dragan.
Vraćao se kući nakon završene smjene.
Vozio je svoj stari automobil.
Kada je ugledao Petra, zaustavio se.
„Šta se dogodilo?“
Petar je zaplakao.
„Žena mi umire!“
Dragan nije postavljao pitanja.
Pomogao je da je smjeste u automobil.
I odvezao ih u bolnicu.
Ljekari su uspjeli stabilizovati njeno stanje.
Ali porodici su bili potrebni lijekovi koje nisu mogli platiti.
Petar je sjedio u hodniku.
Glavu držao među rukama.
Dragan mu je prišao.
„Koliko vam treba?“
Petar je odmahnuo glavom.
„Previše.“
„Koliko?“
Kada mu je rekao iznos, Dragan je zastao.
To je bio gotovo sav novac koji je štedio za popravku kuće.
Ali nije dugo razmišljao.
Sutradan je donio novac.
Petar je zaplakao.
„Kako ću vam ovo vratiti?“
Dragan ga je uhvatio za rame.
„NE MORATE MENI NIŠTA VRATITI. SAMO OBEĆAJTE DA ĆETE JEDNOG DANA, AKO BUDETE MOGLI, POMOĆI NEKOME DRUGOM.“
Petar ga je zagrlio.
Nekoliko mjeseci kasnije Petar je pronašao posao u drugom gradu.
Porodica je morala preseliti.
Posljednjeg jutra Nikola je stajao pored stare kuće.
U rukama je držao malu plavu jaknu.
Dragan je zaustavio autobus.
„Šta je bilo, mali?“
Dječak je zaplakao.
„Odlazimo.“
Dragan je zastao.
„Kuda?“
„Daleko.“
Dječak je pružio jaknu.
„Ovo je za vas.“
Dragan se nasmiješio.
„Šta će meni tvoja jakna?“
Nikola je obrisao suze.
„Da me ne zaboravite.“
Dragan je kleknuo pred njega.
„Nikada te neću zaboraviti.“
Dječak je zaplakao.
„Hoćete li me čekati ako se vratim?“
Dragan ga je zagrlio.
„SVAKOG PONEDJELJKA, U ŠEST I DESET, STAĆU OVDJE. AKO SE IKADA VRATIŠ, ZNAĆEŠ GDJE DA ME NAĐEŠ.“
Nikola se nasmiješio kroz suze.
„Obećavate?“
„Obećavam.“
Porodica je otišla.
Godine su prolazile.
Dragan je nastavio voziti.
Svakog ponedjeljka zaustavljao se pored stare kuće.
Otvarao vrata.
I čekao pet minuta.
U početku je vjerovao da će se dječak brzo vratiti.
Kasnije je znao da možda nikada neće.
Ali nije prestao.
Jer za Dragana obećanje nije bilo nešto što se daje samo dok je lako.
Tri dana nakon što je otpustio Dragana, direktor Nikola naredio je da se stari autobus pošalje na detaljno čišćenje.
Planirao je kupiti nova vozila.
Stari plavi autobus smatrao je sramotom preduzeća.
Radnici su počeli iznositi stvari.
Jedan od njih otvorio je mali pretinac pored vozačevog sjedišta.
Unutra je pronašao metalnu kutiju.
„Direktore, pogledajte ovo.“
Nikola je prišao.
„Šta je?“
Radnik je otvorio kutiju.
Unutra je bila mala plava jakna.
I fotografija.
Nikola je zastao.
„Odakle vam to?“
Radnik je slegnuo ramenima.
„Bilo je u autobusu.“
Nikola je uzeo fotografiju.
Na njoj je bio dječak od osam godina.
Smeđa kosa.
Velike oči.
Plava jakna.
Nikola je problijedio.
„Ne…“
Ruke su mu zadrhtale.
„To sam ja.“
Radnik ga je zbunjeno pogledao.
„Molim?“
Nikola je pokazao fotografiju.
„Ovo sam ja kada sam bio dijete.“
Zatim je okrenuo fotografiju.
Na poleđini je pisalo:
„Za čika Dragana, najboljeg vozača na svijetu. Vaš mali Nikola.“
Direktor je ispustio fotografiju.
Sjeo je na vozačevo sjedište.
I zaplakao.
Sjećanja su počela navirati.
Stara kuća.
Snijeg.
Mokre cipele.
Vozač koji mu je davao besplatne karte.
Čovjek koji mu je kupovao kifle.
Čovjek koji je njegovu majku vozio u bolnicu.
Čovjek koji je njegovom ocu dao novac za lijekove.
A onda je shvatio.
ČOVJEK KOJEG JE PONIZIO PRED ČETRDESET PUTNIKA BIO JE ISTI ONAJ ČOVJEK KOJI JE NEKADA POMAGAO NJEGOVOJ PORODICI KADA NISU IMALI NIŠTA!
Nikola je prekrio lice rukama.
„Bože moj…“
Zatim je otvorio pismo.
Na njemu je pisalo:
„Dragi čika Dragane,
Ako jednog dana ovo budete čitali, želim da znate da vas nikada neću zaboraviti.
Vi ste mi pomagali kada nisam imao novca.
Kupovali ste mi užinu.
A mom tati ste pomogli da spasi mamu.
Jednog dana, kada porastem, želim biti bogat.
Ali ne zato da imam veliki automobil.
Nego da mogu pomagati ljudima kao vi.“
Nikola je zaplakao još jače.
Na kraju pisma stajalo je:
„AKO JEDNOG DANA POSTANEM VAŽAN ČOVJEK, OBEĆAVAM DA NIKADA NEĆU ZABORAVITI ONE KOJI SU MI POMOGLI KADA SAM BIO MALI.“
Nikola je spustio pismo.
Pogledao prema volanu.
Sjetio se svojih riječi:
„Vaša obećanja nisu moj problem.“
A sada je shvatio da je Dragan dvadeset tri godine čuvao obećanje dato upravo njemu.
Nikola je istog trenutka otišao do Draganove kuće.
Bila je mala.
Sa starom drvenom ogradom.
Pokucao je.
Vrata je otvorila Radmila.
„Izvolite?“
Nikola je jedva govorio.
„Je li Dragan kod kuće?“
Žena je spustila pogled.
„Jeste. Ali nije dobro.“
Nikola se uplašio.
„Šta mu je?“
„Od kada je ostao bez posla, samo sjedi i gleda stare fotografije.“
Nikola je osjetio kako mu se srce steže.
Radmila ga je pustila unutra.
Dragan je sjedio za stolom.
Kada je ugledao direktora, ustao je.
„Direktore?“
Nikola je stajao nepomično.
U rukama je držao plavu jaknu.
Dragan je pogledao.
Ruke su mu zadrhtale.
„Gdje ste to pronašli?“
Nikola je zaplakao.
„U autobusu.“
Dragan je spustio pogled.
„To je uspomena.“
Nikola je jedva izgovorio:
„Čika Dragane…“
Starac se ukočio.
Nikola je nastavio:
„Sjećate li se malog Nikole?“
Dragan je podigao pogled.
Dugo ga je gledao.
A onda prošaputao:
„Mali Nikola?“
Direktor je klimnuo.
„Ja sam.“
Dragan je prekrio usta rukom.
„Bože dragi…“
Nikola je zaplakao.
„Vi ste me čekali sve ove godine.“
Dragan je klimnuo.
„Jesam, sine.“
„Dvadeset tri godine?“
„Da.“
Nikola je prekrio lice rukama.
„A ja sam vas otpustio.“
Starac je spustio pogled.
„Nisi znao.“
Ali Nikola je odmahnuo glavom.
„NISAM ZNAO KO STE VI. ALI SAM ZNAO DA STE STAR ČOVJEK KOJI JE CIJELI ŽIVOT POŠTENO RADIO. I IPAK SAM VAS PONIZIO!“
Zatim je kleknuo pred Dragana.
I zaplakao.
„OPROSTITE MI! POSTAO SAM BOGAT, ALI SAM ZABORAVIO SVE ONO ŠTO STE ME VI UČILI KADA SAM BIO DIJETE!“
Dragan je zaplakao.
„Ustani, sine.“
Ali Nikola je nastavio:
„Moj otac je do kraja života govorio o čovjeku koji nam je pomogao kada je mama bila bolesna.“
Glas mu se slomio.
„A ja nisam znao da ste to vi.“
Dragan ga je zagrlio.
„Nije važno, sine.“
Nikola je zaplakao.
„Jeste važno.“
Zatim je rekao:
„JER SAM CIJELOG ŽIVOTA MISLIO DA JE USPJEH IMATI NOVAC. A DANAS SHVATAM DA JE USPJEH BITI ČOVJEK KOJEG NEKO PAMTI PO DOBROTI.“
Narednog ponedjeljka Nikola je okupio sve zaposlene i putnike na autobuskoj stanici.
Bilo je više od stotinu ljudi.
Dragan je stajao pored starog plavog autobusa.
Nije znao šta se događa.
Nikola je izašao pred sve.
U rukama je držao malu plavu jaknu.
„Želim da vam ispričam jednu priču.“
U stanici je nastala tišina.
„Prije nekoliko dana otpustio sam čovjeka koji je četrdeset godina vozio autobus.“
Pogledao je Dragana.
„Ponizio sam ga jer je svakog ponedjeljka čekao pet minuta na jednom stajalištu.“
Zastao je.
„Mislio sam da je to besmisleno.“
Suze su mu napunile oči.
„Ali nisam znao da je prije dvadeset tri godine na tom stajalištu stajao jedan siromašan dječak.“
Pokazao je jaknu.
„Taj dječak sam bio ja.“
Među ljudima se začuo šapat.
Nikola je nastavio:
„Dragan mi je davao besplatne karte.“
„Kupovao mi je užinu.“
„Pomogao je mojoj porodici kada nam je bilo najteže.“
Zastao je.
„A JA SAM GA OTPUSTIO ZATO ŠTO JE DVADESET TRI GODINE ČUVAO OBEĆANJE KOJE JE DAO MENI!“
U stanici je nastala potpuna tišina.
Nekoliko ljudi počelo je plakati.
Nikola je prišao Draganu.
Pred svima mu pružio vozačku kapu.
„Oprostite mi.“
Dragan je zaplakao.
„Sine…“
Nikola je nastavio:
„Želim da se vratite na posao, ako vi to želite.“
Zatim je dodao:
„I želim da vam kažem nešto što sam trebao reći prije mnogo godina.“
Spustio je glavu.
„HVALA VAM ŠTO NISTE ZABORAVILI DIJETE KOJE NIJE IMALO NOVCA ZA KARTU.“
Dragan ga je zagrlio.
Cijela stanica ustala je na noge.
I zapljeskala.
Od tog dana mnogo toga se promijenilo.
Nikola je odlučio obnoviti staru autobusku stanicu.
Uveo je besplatne karte za djecu iz porodica koje nisu mogle plaćati prevoz.
Pomogao je starijim vozačima da dobiju bolje uslove rada.
A Dragan je nastavio voziti svoj stari plavi autobus još dvije godine, dok nije otišao u penziju.
Ali najvažnije od svega, svakog ponedjeljka autobus je i dalje stajao pored stare kuće.
Samo što Dragan više nije čekao sam.
Nikola je često dolazio.
Stajao pored njega.
I gledao prema kući u kojoj je nekada živio.
Jednog jutra upitao je:
„Čika Dragane, zašto ste me čekali toliko dugo?“
Starac se nasmiješio.
„Zato što sam obećao.“
„Ali mogli ste odustati.“
Dragan je pogledao prema starom stajalištu.
A onda rekao:
„SINE, KADA DIJETETU KOJE NEMA NIŠTA OBEĆAŠ DA GA NEĆEŠ ZABORAVITI, ONDA TO NIJE OBIČNO OBEĆANJE. TO JE NEŠTO ŠTO NOSIŠ U SRCU DOK SI ŽIV.“
Nikola je zaplakao.
Dvije godine kasnije Dragan je otišao u penziju.
Na posljednji radni dan dočekalo ga je više od dvije stotine ljudi.
Bivši putnici.
Djeca.
Nastavnici.
Stariji ljudi.
I porodice kojima je tokom godina pomagao.
Svako je držao po jednu autobusku kartu.
Na poleđini je pisalo:
„HVALA ŠTO STE NAS UVIJEK ČEKALI.“
Dragan je zaplakao.
Nikola mu je prišao.
U rukama je držao novu vozačku kapu.
„Čika Dragane, ova je za vas.“
Starac se nasmiješio.
„Šta će mi sada?“
Nikola je odgovorio:
„Da se sjećate koliko ste ljudi odvezli na pravo mjesto.“
Zatim je zastao.
„A MENE STE ODVEZLI TAMO GDJE SAM DAVNO TREBAO STIĆI — DO SPOZNAJE DA NOVAC NIJE NAJVAŽNIJI.“
Dragan je zaplakao.
Nekoliko godina kasnije Dragan je preminuo.
Na njegovoj sahrani okupio se gotovo cijeli grad.
Nikola je stajao pored groba.
U rukama je držao malu plavu jaknu.
Nije je spustio u grob.
Odlučio je da je sačuva.
Jer je bila podsjetnik na čovjeka koji ga je čekao dvadeset tri godine.
Na Draganovom spomeniku stajale su riječi:
„OVDJE POČIVA ČOVJEK KOJI NIKADA NIJE PRESTAO ČEKATI ONE KOJIMA JE OBEĆAO DA IH NEĆE ZABORAVITI.“
Nikola je zaplakao.
„Čika Dragane, sada ja obećavam.“
Pogledao je prema nebu.
„DOK SAM ŽIV, NIKADA NEĆU DOZVOLITI DA NEKO DIJETE OSTANE NA STAJALIŠTU SAMO ZATO ŠTO NEMA NOVCA ZA KARTU.“
Godinama kasnije, svakog ponedjeljka u šest sati i deset minuta, autobus je i dalje stajao pored stare kuće.
Na stajalištu je sada bila nova klupa.
I mala ploča.
Na njoj je pisalo:
„DRAGANOVO STAJALIŠTE — OVDJE JE JEDAN DOBAR ČOVJEK 23 GODINE ČUVAO OBEĆANJE DATO SIROMAŠNOM DJETETU.“
A u autobusu je, iznad vozačevog sjedišta, stajala jedna mala plava jakna u staklenom okviru.
Da svi koji uđu znaju da ponekad pet minuta čekanja može značiti više od cijelog života žurbe.
ZAPAMTITE: NIKADA NE ISMIJAVAJTE TUĐE NAVIKE I OBEĆANJA. ONO ŠTO VAMA IZGLEDA BESMISLENO NEKOME MOŽE BITI NAJVAŽNIJA STVAR NA SVIJETU.
NE PONIŽAVAJTE LJUDE ZBOG POSLA KOJI RADE. NEKO MOŽE BITI OBIČAN VOZAČ AUTOBUSA I OSTAVITI IZA SEBE VIŠE DOBROTE NEGO ČOVJEK KOJI POSJEDUJE STOTINU AUTOBUSA.
NE ZABORAVLJAJTE ONE KOJI SU VAM POMOGLI KADA NISTE IMALI NIŠTA. MOŽDA SU VAM DALI SAMO BESPLATNU KARTU, JEDNU KIFLU ILI TOPLU RIJEČ, ALI SU VAM TIME POKAZALI DA NISTE SAMI.
I NIKADA NE ZABORAVITE: NAJVEĆE BOGATSTVO NIJE NOVAC KOJI OSTAVIMO IZA SEBE, NEGO LJUDI KOJI NAS PAMTE PO DOBROTI.
A VI, DA STE BILI NA MJESTU DIREKTORA I VIDJELI STAROG VOZAČA KAKO SVAKOG PONEDJELJKA ČEKA PET MINUTA ISPRED NAPUŠTENE KUĆE, DA LI BISTE GA OTPUSTILI KAO NIKOLA ILI BISTE GA PRVO PITALI KOGA TOLIKO GODINA ČEKA?