😱 NASTAVAK PRIČE – NAKON 20 GODINA BRAKA PREDLOŽILA SAM MUŽU NEOBIČNU IGRU NA MORU, A ONO ŠTO SE DOGODILO TE NOĆI NIKADA NEĆU ZABORAVITI! 💔
Otišla sam u WC, skinula donji veš i stavila ga u torbicu. Na sebi sam imala samo laganu ljetnu haljinu.
Pogledala sam se u ogledalo i nasmijala.
„Pa nisam valjda toliko ostarila da me niko neće ni pogledati“, pomislila sam.
Vratila sam se u kafić, naručila još jedno piće i sjela za šank.
Muž je bio na drugom kraju lokala. Vidjela sam ga kako razgovara s nekom ženom, ali nisam mogla razaznati o čemu pričaju.
Odjednom me obuzela čudna ljubomora.
Pa čekaj, zar nisam ja predložila ovu igru?
Zašto mi onda smeta što se on zabavlja?
U tom trenutku prišao mi je muškarac od nekih četrdesetak godina.
Bio je visok, zgodan i veoma pristojan.
„Izvinite, je li slobodno?“, upitao je pokazujući na stolicu pored mene.
„Naravno“, odgovorila sam.
Predstavio se kao Aleksandar. Rekao je da je iz Beograda, da je razveden i da svako ljeto dolazi na isto mjesto.
Razgovarali smo gotovo sat vremena.
Bio je šarmantan, duhovit i pažljivo me slušao.
Prvi put nakon mnogo godina osjetila sam kako je to kada se neko zaista trudi da vas osvoji.
A onda me upitao:
„Jeste li ovdje sami?“
Zastala sam.
Pogledala sam prema drugom kraju kafića.
Moj muž više nije sjedio tamo.
„Nisam“, odgovorila sam. „Došla sam sa suprugom.“
Aleksandar se iznenadio.
„Sa suprugom?“
Objasnila sam mu našu neobičnu opkladu.
Nasmijao se.
„Moram priznati, za dvadeset godina nisam čuo ništa slično.“
A onda je rekao nešto zbog čega sam se zamislila.
„A JESTE LI SIGURNI DA OBOJE ŽELITE ISTU STVAR?“
Nisam znala šta da odgovorim.
U tom trenutku zazvonio mi je telefon.
Bio je muž.
„Gdje si?“, upitao je.
„U kafiću. Gdje si ti?“
„Vrati se u hotel. Moramo razgovarati.“
Glas mu je bio neobično ozbiljan.
„Šta se dogodilo?“
„Samo dođi.“
Prekinuo je vezu.
Odjednom mi više nije bilo do igre.
Pozdravila sam Aleksandra i krenula prema hotelu.
Dok sam hodala, u glavi su mi se vrtjele najgore misli.
Je li pronašao neku ženu?
Je li već otišao s njom?
Ili se dogodilo nešto mnogo gore?
Kada sam otvorila vrata hotelske sobe, ugledala sam muža kako sjedi na ivici kreveta.
Ispred njega su bile dvije čaše vina.
Ali ono što me najviše iznenadilo bilo je to što je plakao.
ZA DVADESET GODINA BRAKA GOTOVO NIKADA GA NISAM VIDJELA DA PLAČE.
„Šta se dogodilo?“, upitala sam uplašeno.
Podigao je pogled.
„Moram ti nešto priznati.“
Srce mi je počelo lupati.
„Reci.“
„Večeras sam upoznao jednu ženu.“
Osjetila sam kako mi se stomak steže.
„Dobro… Pa to je bio dogovor, zar ne?“
„Jeste. Ali nije sve onako kako misliš.“
Ispričao mi je da je razgovarao sa ženom koja je sjedila sama za stolom.
Imala je pedesetak godina, bila je razvedena i došla je na more nakon teškog perioda u životu.
Razgovarali su o djeci, porodici, poslu i braku.
Kada joj je ispričao našu opkladu, samo ga je pogledala i upitala:
„A zašto želite drugu ženu ako već imate svoju?“
Muž joj je odgovorio da je sve samo igra.
Ona se nasmijala.
„Znate, moj bivši muž i ja smo takođe mislili da je naš brak postao dosadan. Stalno smo tražili uzbuđenja izvan kuće. Na kraju smo izgubili jedno drugo.“
Zatim ga je upitala:
„Kada ste posljednji put svojoj ženi rekli da je lijepa?“
Muž je zaćutao.
„Kada ste je posljednji put izveli na večeru samo zato što ste željeli biti s njom?“
Ni na to nije imao odgovor.
„A kada ste je posljednji put poljubili onako kao kada ste se tek upoznali?“
Tu je, kaže, osjetio nešto što ga je potpuno pogodilo.
Shvatio je da smo dvadeset godina zajedno, a da smo posljednjih nekoliko godina živjeli gotovo kao cimeri.
Posao, djeca, računi, obaveze.
Sve je postalo važnije od nas.
Pogledao me i rekao:
„Znaš šta je najtužnije?“
Odmahnula sam glavom.
„Večeras sam sjedio preko puta potpuno nepoznate žene i shvatio da više ne znam šta tebe čini srećnom.“
Suze su mi krenule niz lice.
„A znaš li ti kada sam se posljednji put osjećala poželjno?“, upitala sam.
Ćutao je.
„Ne znaš. Zato što me godinama nisi ni pitao kako se osjećam.“
Prišao mi je.
„Oprosti.“
„Nisam predložila ovu igru zato što želim drugog muškarca“, priznala sam.
„Nego zašto?“
Duboko sam udahnula.
„Zato što sam htjela provjeriti da li sam još uvijek nekome privlačna. Htjela sam osjetiti da sam žena, a ne samo majka, supruga i domaćica.“
Zagrlio me.
Prvi put nakon dugo vremena zagrlio me bez žurbe.
A onda je izgovorio:
„JA SAM VEČERAS MOGAO OTIĆI S DRUGOM ŽENOM. ALI SHVATIO SAM DA JE JEDINA ŽENA KOJU ZAISTA ŽELIM ONA KOJU SAM GOTOVO ZABORAVIO VOLJETI KAKO ZASLUŽUJE.“
Sjeli smo na balkon.
More je bilo mirno, a iz daljine se čula muzika.
Ispričala sam mu za Aleksandra.
Nisam ništa skrivala.
Rekla sam mu da mi je prijala pažnja drugog muškarca, ali da sam se istovremeno osjećala tužno.
„Zašto tužno?“, upitao je.
„Zato što sam shvatila da bih sve te lijepe riječi radije čula od tebe.“
Dugo me gledao.
A onda je rekao:
„Hajde da poništimo opkladu.“
Nasmijala sam se kroz suze.
„Mislim da je to najbolja ideja koju si imao posljednjih godina.“
Te noći nismo otišli ni sa kim drugim.
Ostali smo na balkonu do ranog jutra.
Razgovarali smo o stvarima o kojima godinama nismo pričali.
O našim prvim izlascima.
O tome kako smo se upoznali.
O danu kada smo saznali da čekamo prvo dijete.
O svim našim snovima koje smo negdje usput zaboravili.
Sljedećeg jutra probudila sam se i pronašla poruku na jastuku.
Pisalo je:
„Večeras u osam. Isti restoran u kojem smo prvi put večerali na medenom mjesecu. Obuci onu haljinu koju voliš. Dolazim po tebe.“
Nasmijala sam se.
Kada sam uveče izašla iz sobe, muž me čekao ispred hotela.
U rukama je držao jednu crvenu ružu.
„Dobro veče, lijepa gospođo“, rekao je.
„Da li se poznajemo?“, našalila sam se.
„Ne još. Ali volio bih da vas upoznam.“
Oboje smo prasnuli u smijeh.
A onda me poljubio.
Onako kako me ljubio prije dvadeset godina.
Kada smo se vratili kući s mora, djeca su odmah primijetila promjenu.
„Šta je vama dvoma?“, upitala nas je kćerka. „Stalno se nešto smijete.“
Muž me pogledao i namignuo.
„Mama i tata su ponovo počeli izlaziti.“
Od tada smo uveli jedno pravilo.
Jednom sedmično imamo veče samo za nas.
Bez telefona.
Bez razgovora o računima.
Bez svakodnevnih obaveza.
Nekada odemo na večeru.
Nekada samo prošetamo.
A nekada ostanemo kod kuće, pustimo muziku i pričamo do kasno.
Nije naš brak preko noći postao savršen.
Ali smo ponovo počeli obraćati pažnju jedno na drugo.
Prošlo je godinu dana od tog ljetovanja.
Nedavno me muž iznenadio kartama za isto mjesto na moru.
Kada mi ih je pokazao, nasmijala sam se.
„Hoćemo li ponovo da se takmičimo?“
Pogledao me ozbiljno.
„Hoćemo.“
Zastala sam.
„Molim?!“
A onda se nasmijao.
„Da vidimo ko će koga više puta nasmijati, ko će pripremiti ljepše iznenađenje i ko će prvi reći ‘volim te’ svakog jutra.“
Zagrlila sam ga.
I tada sam shvatila nešto važno.
NIJE NAŠEM BRAKU NEDOSTAJALA DRUGA OSOBA. NEDOSTAJALI SMO MU MI – ONAKVI KAKVI SMO BILI PRIJE NEGO ŠTO SMO ZABORAVILI JEDNO NA DRUGO. ❤️
A ona luda opklada?
Nikada je više nismo ponovili.
Jer smo naučili da uzbuđenje ne mora uvijek dolaziti od nekoga novog.
Ponekad je dovoljno ponovo pogledati osobu pored sebe i sjetiti se zašto ste je nekada izabrali među svima ostalima.
KRAJ. ❤️
💬 A SADA ME ZANIMA VAŠE MIŠLJENJE!
DA LI JE NORMALNO DA NAKON 20 GODINA BRAKA NESTANE STRAST ILI JE TO ZNAK DA SUPRUŽNICI VIŠE NE ULAŽU DOVOLJNO TRUDA?
😱 I JOŠ VAŽNIJE – DA LI BISTE IKADA PRISTALI NA OVAKVU OPKLADU SA SVOJIM MUŽEM ILI ŽENOM?
👇👇👇 PIŠITE ISKRENO U KOMENTARIMA! ❤️