„BOGATA ŽENA JE NA SAHRANI SVOG MUŽA UGLEDALA SIROMAŠNOG ČOVJEKA KOJI JE NOSIO NJEGOVO STARO ODIJELO!“ — PRED SVIMA GA JE OPTUŽILA DA JE LOPOV I NAREDILA DA GA IZBACE S GROBLJA! ALI KADA JE NEZNANAC IZ DŽEPA IZVADIO MALI ZLATNI SAT I REKAO: „VAŠ MUŽ JE ZBOG MENE PROVEO 19 GODINA U ZATVORU“, ŽENA JE ZANIJEMILA! ISTINA KOJU JE POKOJNIK KRIO 34 GODINE PROMIJENILA JE ŽIVOTE DVIJE PORODICE!
U jednom gradu u Bosni živjela je žena po imenu Milena.
Imala je pedeset osam godina.
Bila je vlasnica nekoliko stanova, velike kuće i uspješne porodične firme.
Njen muž Aleksandar bio je jedan od najpoznatijih privrednika u gradu.
Ljudi su ga poštovali.
Pomagao je školama.
Donirao novac bolnicama.
Zapošljavao siromašne ljude.
I uvijek govorio da čovjek vrijedi onoliko koliko dobra ostavi iza sebe.
Ali ono što niko nije znao bilo je da Aleksandar već trideset četiri godine nosi tajnu koja mu nije dala mirno spavati.
Tajnu zbog koje je jedan nevin čovjek izgubio devetnaest godina života.
Aleksandar je preminuo iznenada, u šezdeset petoj godini.
Njegova smrt potresla je cijeli grad.
Na sahranu je došlo više od pet stotina ljudi.
Bili su tu direktori, političari, radnici, komšije i prijatelji.
Ispred groblja stajali su skupi automobili.
Ljudi su donosili velike vijence.
A Milena je, obučena u crno, stajala pored kovčega.
Njihova dva odrasla sina, Stefan i Nikola, pridržavala su majku.
„Mama, moraš sjesti“, šapnuo je Stefan.
Milena je odmahivala glavom.
„Ne mogu. Kako da sjedim kada sahranjujem čovjeka s kojim sam provela trideset godina?“
Nikola ju je zagrlio.
„Tata nas ne bi želio vidjeti ovako.“
Milena je zaplakala.
„Vaš otac je bio najbolji čovjek kojeg sam poznavala.“
Ali upravo tada, na samom kraju groblja, pojavio se nepoznat čovjek.
Bio je visok i veoma mršav.
Imao je oko šezdeset pet godina.
Lice mu je bilo izbrazdano dubokim borama.
Hodao je polako, oslanjajući se na drveni štap.
Na sebi je nosio staro tamnoplavo odijelo.
Bilo mu je malo preveliko.
Rukavi su bili izlizani.
A na lijevom džepu nalazila se mala zakrpa.
Čovjek nije prišao porodici.
Nije razgovarao s gostima.
Samo je stajao pored jednog drveta.
I gledao prema kovčegu.
Suze su mu tekle niz lice.
Milena ga je primijetila.
U početku nije obraćala pažnju.
Ali onda joj je pogled zastao na njegovom odijelu.
Prepoznala ga je.
Bilo je to Aleksandrovo staro odijelo.
Ono koje je nosio prije mnogo godina.
Odijelo koje je Milena posljednji put vidjela u njihovoj staroj kući.
Prišla je nepoznatom čovjeku.
„Izvinite.“
On je podigao pogled.
„Izvolite.“
„Odakle vam to odijelo?“
Čovjek je pogledao svoje rukave.
„Dobio sam ga.“
Milena se namrštila.
„Od koga?“
„Od Aleksandra.“
Milena je problijedjela.
„To nije moguće.“
Čovjek je ćutao.
„Moj muž nikada ne bi poklonio to odijelo nepoznatom čovjeku.“
Starac je tiho rekao:
„Nisam mu bio nepoznat.“
Milena je osjetila kako joj raste bijes.
„Ko ste vi?“
„Zovem se Petar.“
„Petar kako?“
„Petar Jovanović.“
Ime joj nije značilo ništa.
„Nikada nisam čula za vas.“
Čovjek je spustio glavu.
„Vjerujem.“
Milena je povisila glas.
„Onda mi objasnite odakle vam odijelo mog pokojnog muža!“
Ljudi su počeli prilaziti.
Stefan je dotrčao.
„Mama, šta se događa?“
Milena je pokazala na Petra.
„Ovaj čovjek nosi odijelo tvog oca!“
Stefan je pogledao starca.
„Gospodine, ko ste vi?“
Petar je odgovorio:
„Neko ko je vašeg oca poznavao prije nego što ste se vi rodili.“
Milena je odmahivala glavom.
„Ne vjerujem vam!“
Petar je pokušao nešto reći.
Ali ona ga je prekinula.
„Došli ste na sahranu da biste nas ponizili?“
„Ne, gospođo.“
„Onda odlazite!“
Ljudi su se okretali.
Neki su šaputali.
„Ko je ovaj čovjek?“
„Možda je neki bivši radnik.“
„Vidi kako je obučen.“
„Sigurno nešto traži.“
Petar je stajao nepomično.
Zatim je polako izvadio nešto iz unutrašnjeg džepa.
Bio je to mali zlatni džepni sat.
Star.
Izgreban.
Ali pažljivo očuvan.
„Gospođo Milena“, rekao je.
„Molim vas, pogledajte ovo.“
Ona je zastala.
Na poklopcu sata bila su ugravirana dva slova.
A. P.
Milena je prepoznala sat.
Aleksandar ga je godinama tražio.
Bio je to poklon njegovog pokojnog oca.
„Odakle vam to?“ prošaputala je.
Petar je zatvorio oči.
A onda izgovorio:
„VAŠ MUŽ JE ZBOG MENE PROVEO 19 GODINA U ZATVORU. ALI TO NIJE NAJGORA STVAR KOJA SE DOGODILA.“
Milena je zanijemila.
Stefan je prišao bliže.
„Šta ste rekli?“
Petar je pogledao kovčeg.
„Istinu koju je vaš otac pokušavao ispraviti posljednjih pet godina.“
Milena je odmahivala glavom.
„Moj muž nikada nije bio u zatvoru.“
Petar je tiho odgovorio:
„Nisam rekao da je on bio.“
Zastao je.
A onda dodao:
„JA SAM BIO U ZATVORU. DEVETNAEST GODINA. ZBOG ZLOČINA KOJI JE VAŠ MUŽ POČINIO.“
Na groblju je nastala tišina.
Milena je osjetila slabost u nogama.
Stefan ju je pridržao.
„Mama…“
Ali ona je gledala Petra.
„Lažete.“
Starac je spustio pogled.
„Volio bih da lažem.“
Nikola je prišao.
„Gospodine, ako imate nešto da kažete, recite nam poslije sahrane.“
Petar je klimnuo.
„U pravu ste.“
Zatim je pogledao kovčeg.
„Došao sam samo da se oprostim.“
Milena je bila zbunjena.
„Da se oprostite od čovjeka koji vas je poslao u zatvor?“
Petar je obrisao suze.
A onda odgovorio:
„NEKADA ČOVJEK MORA OPROSTITI NE ZATO ŠTO JE DRUGI ZASLUŽIO OPROŠTAJ, NEGO ZATO ŠTO VIŠE NE ŽELI NOSITI MRŽNJU U SEBI.“
Te riječi pogodile su Milenu.
Sahrana je nastavljena.
Petar je stajao na kraju groblja.
Kada su ljudi počeli odlaziti, prišao je grobu.
Spustio malu bijelu ružu.
I tiho rekao:
„Aleksandre, održao si posljednje obećanje. Sada je red na mene.“
Milena ga je posmatrala izdaleka.
Nije razumjela ništa.
Ali je osjećala da se iza njegovih riječi krije nešto strašno.
Te večeri, u velikoj porodičnoj kući, Milena nije mogla zaspati.
Sjedila je u Aleksandrovoj radnoj sobi.
Na stolu je stajala njegova fotografija.
Pored nje naočare.
Stara knjiga.
I mala drvena kutija.
Milena je otvorila kutiju.
Unutra je pronašla presavijenu kovertu.
Na njoj je pisalo:
„ZA MILENU I NAŠE SINOVE. OTVORITI KADA MENE VIŠE NE BUDE.“
Ruke su joj počele drhtati.
Pozvala je Stefana i Nikolu.
Kada su došli, pokazala im je kovertu.
„Ovo je ostavio vaš otac.“
Stefan ju je pažljivo otvorio.
Unutra je bilo nekoliko dokumenata.
Jedna fotografija.
I pismo napisano Aleksandrovim rukopisom.
Stefan je počeo čitati.
„Draga moja Milena, dragi moji sinovi…
Ako čitate ovo pismo, znači da više nisam s vama.
Postoji nešto što sam vam trebao reći mnogo ranije.
Ne pišem vam da biste me opravdali.
Pišem vam zato što ne želim da čovjek kojeg sam povrijedio ostane bez istine.“
Milena je počela plakati.
Stefan je nastavio.
„Prije trideset četiri godine nisam bio čovjek kakvim ste me poznavali.
Bio sam mlad.
Pohlepan.
Uplašen od siromaštva.
I spreman učiniti gotovo sve da uspijem.
Radio sam u malom skladištu jedne trgovačke firme.
Tamo sam upoznao Petra Jovanovića.
Bio je moj najbolji prijatelj.
Dijelili smo ručak.
Radili zajedno.
I sanjali da jednog dana otvorimo vlastiti posao.“
Nikola je pogledao majku.
„Mama, jesi li ikada čula za Petra?“
Milena je odmahivala glavom.
„Nikada.“
Stefan je nastavio čitati.
„Jedne večeri otkrio sam da je direktor firme pronevjerio veliki novac.
Umjesto da prijavim ono što sam saznao, pokušao sam uzeti dio tog novca za sebe.
Mislio sam da ću tako započeti novi život.
Ali plan je krenuo po zlu.
U skladištu je izbio požar.
U pokušaju da prikrijem ono što sam uradio, napravio sam još veću štetu.
Kada je policija stigla, pobjegao sam.
A Petar je ostao.“
Milena je prekrila usta rukom.
„Dokazi su pogrešno ukazivali na njega.
Petar je znao da sam bio tamo.
Ali nije znao sve što sam učinio.
Na suđenju sam svjedočio protiv njega.
Lagao sam.
I zbog moje laži osuđen je na devetnaest godina zatvora.“
Stefan je zastao.
Ruke su mu drhtale.
„Ne mogu vjerovati…“
Nikola je spustio glavu.
Milena je zaplakala.
„Aleksandre, šta si uradio…“
Stefan je nastavio.
„Dok je Petar bio u zatvoru, ja sam započeo posao.
Upoznao sam Milenu.
Dobio sinove.
Izgradio firmu.
Postao čovjek kojeg su ljudi poštovali.
Ali svake noći, kada bih ostao sam, sjećao sam se Petra.
Sjećao sam se njegovog pogleda na sudu.
I pitanja koje mi je postavio:
‘Aleksandre, zašto?’
Nikada nisam imao odgovor.“
Milena je plakala sve jače.
„Prije pet godina konačno sam pronašao Petra.
Izašao je iz zatvora mnogo ranije, nakon što je odslužio devetnaest godina, ali njegov život nikada nije bio isti.
Supruga ga je napustila.
Roditelji su mu preminuli dok je bio zatvoren.
Izgubio je kuću.
Prijatelje.
Posao.
I vjeru u ljude.“
Stefan je obrisao suze.
„Kada sam ga pronašao, živio je u maloj sobi.
Radio je povremene poslove.
Jedva sastavljao kraj s krajem.
Kleknuo sam pred njega.
I priznao mu sve.“
Nikola je tiho upitao:
„I šta je Petar rekao?“
Stefan je nastavio čitati.
„Petar me je dugo gledao.
A onda rekao:
‘Ne možeš mi vratiti devetnaest godina. Ne možeš mi vratiti roditelje. Ne možeš mi vratiti mladost. Ali možeš prestati lagati.’
Tog dana prvi put sam shvatio koliko je velika šteta koju sam napravio.“
Milena je zatvorila oči.
„Odlučio sam prijaviti vlastito nedjelo i dati iskaz kojim bih omogućio da se Petrova osuda preispita.
Angažovao sam advokate.
Prikupio dokumente.
I počeo postupak za ispravljanje nepravde.
Ali zbog proteka vremena i nedostatka pojedinih dokaza, sve je išlo sporo.
Prije nekoliko mjeseci saznao sam da imam ozbiljnu bolest.
Zato sam pripremio ovo pismo.
Ako ne dočekam kraj postupka, molim vas da ne odustanete.“
Stefan je zastao.
Zatim pročitao posljednje redove.
„NE TRAŽIM DA ME PAMTITE KAO DOBROG ČOVJEKA AKO TO NISAM BIO. TRAŽIM SAMO DA NE PONOVITE MOJU GREŠKU. NIKADA NE GRADITE SVOJU SREĆU NA TUĐOJ NESREĆI. JER KUĆA KOJA STOJI NA TUĐIM SUZAMA NIKADA NE MOŽE BITI PRAVI DOM.“
U sobi je nastala tišina.
Milena je sjedila nepomično.
Trideset godina živjela je s čovjekom za kojeg je vjerovala da nema velikih tajni.
A sada je saznala da je njegov uspjeh započeo nepravdom prema najboljem prijatelju.
Nikola je prvi progovorio.
„Šta ćemo sada?“
Stefan je pogledao majku.
„Moramo pronaći Petra.“
Milena je klimnula.
„Da.“
Narednog jutra otišli su na adresu koja je bila zapisana u Aleksandrovim dokumentima.
Na kraju jedne stare ulice nalazila se mala kuća.
Dvorište je bilo zaraslo.
Prozori stari.
Krov oštećen.
Stefan je pokucao.
Vrata je otvorio Petar.
Kada ih je ugledao, zastao je.
„Vi?“
Milena je spustila pogled.
„Možemo li razgovarati?“
Petar ih je pustio unutra.
Kuća je bila skromna.
U maloj sobi nalazili su se sto, dvije stolice, stara peć i polica s knjigama.
Na zidu je visjela fotografija mlade žene.
Milena ju je primijetila.
„Ko je ovo?“
Petar je pogledao fotografiju.
„Moja supruga.“
„Gdje je sada?“
Starac je ćutao.
A onda rekao:
„Ne znam.“
Milena je spustila glavu.
Stefan je izvadio očevu kovertu.
„Pronašli smo pismo.“
Petar je klimnuo.
„Znao sam da ćete ga pronaći.“
Milena je počela plakati.
„Petre, ja nisam znala.“
Starac ju je pogledao.
„Vjerujem vam.“
„Da sam znala…“
Petar ju je prekinuo.
„Ne morate se pravdati.“
Milena je obrisala suze.
„Ali ja sam vas juče ponizila pred svima.“
Petar je spustio pogled.
„Nije prvi put da me ljudi osuđuju prije nego što čuju moju priču.“
Te riječi pogodile su je snažnije od bilo kakve uvrede.
Milena je ustala.
Prišla starcu.
I rekla:
„Molim vas, oprostite mi.“
Petar je nekoliko trenutaka ćutao.
Zatim odgovorio:
„Prihvatam vaše izvinjenje.“
Stefan je sjeo pored njega.
„Gospodine Petre, želimo nastaviti postupak koji je otac započeo.“
Starac je podigao pogled.
„Zašto?“
„Zato što je to ispravno.“
Petar je obrisao oči.
„Znate li koliko sam godina čekao da neko izgovori te riječi?“
Stefan je odmahnuo glavom.
Starac je tiho odgovorio:
„Trideset četiri.“
Narednih mjeseci porodica je radila s advokatima na pronalaženju starih dokumenata.
Pronašli su svjedoke.
Pregledali arhive.
I dostavili nove dokaze nadležnim institucijama.
Postupak je bio dug.
Ali prvi put nakon mnogo godina Petar nije bio sam.
Milena je često dolazila u njegovu kuću.
Donosila mu hranu.
Pomagala oko lijekova.
Ali Petar je uvijek govorio:
„Milena, ne morate to raditi.“
Ona bi odgovorila:
„Znam.“
„Onda zašto dolazite?“
Milena bi spustila pogled.
„ZATO ŠTO SAM CIJELOG ŽIVOTA MISLILA DA ZNAM ŠTA ZNAČI BITI DOBAR ČOVJEK. A SADA UČIM DA DOBROTA POČINJE ONDA KADA PRESTANEMO GLEDATI SAMO SEBE.“
Jednog dana Petar joj je pokazao staru drvenu kutiju.
U njoj su bile fotografije.
Pisma.
I mali zlatni sat.
„Ovo je Aleksandrov sat“, rekao je.
Milena je klimnula.
„Znam.“
„Dao mi ga je prije nego što sam otišao u zatvor.“
Milena se zbunila.
„Zašto?“
Petar je uzdahnuo.
„Rekao je da ga čuvam dok se ne vrati.“
Milena je zastala.
„Ali on se nikada nije vratio.“
Petar je odmahnuo glavom.
„Ne tada.“
Starac je pogledao sat.
„Kada me pronašao prije pet godina, htio sam mu ga vratiti.“
„I?“
„Nije ga uzeo.“
„Zašto?“
Petar je obrisao suze.
„REKAO JE DA GA ZADRŽIM KAO PODSJETNIK NA VRIJEME KOJE MI NIKADA NEĆE MOĆI VRATITI.“
Milena je zaplakala.
Nakon gotovo dvije godine postupaka stigla je odluka koju je Petar čekao cijeli život.
Nadležni sud je, na osnovu novih dokaza, ukinuo staru osuđujuću presudu i donio oslobađajuću odluku.
Petar više nije bio čovjek kojeg je pravosnažna presuda označavala kao krivca.
Kada je čuo vijest, dugo je ćutao.
Zatim je sjeo.
Prekrio lice rukama.
I zaplakao.
Stefan mu je prišao.
„Gospodine Petre, uspjeli smo.“
Starac je odmahnuo glavom.
„Ne, sine.“
Stefan se zbunio.
„Kako ne?“
Petar je podigao pogled.
„NISMO VRATILI DEVETNAEST GODINA. ALI SMO VRATILI MOJE IME.“
U sobi su svi zaplakali.
Nekoliko dana kasnije organizovan je mali skup u gradskoj biblioteci.
Stefan i Nikola željeli su javno govoriti o nepravdi koja je učinjena Petru.
Milena je stajala pred okupljenim ljudima.
U rukama je držala Aleksandrovo pismo.
„Moj muž bio je čovjek kojeg su mnogi poštovali“, rekla je.
„Ali učinio je nešto strašno.“
Ljudi su ćutali.
Milena je nastavila:
„Godinama sam mislila da bogatstvo i ugled govore sve o čovjeku.“
Zastala je.
Pogledala Petra.
„A onda sam na njegovoj sahrani ponizila nevinog čovjeka zato što je nosio staro odijelo.“
Suze su joj potekle niz lice.
„Danas želim da mu se izvinim pred svima.“
Prišla je Petru.
Uhvаtila ga za ruke.
I rekla:
„OPROSTITE MI ŠTO SAM VAS PROCJENJIVALA PO ODJEĆI, A NISAM IMALA HRABROSTI DA VAS PITAM KAKVU BOL NOSITE U SEBI.“
Petar je zaplakao.
Zagrlio ju je.
Nakon toga porodica je osnovala fond za pružanje pravne pomoći ljudima koji nisu imali dovoljno novca da se bore za svoja prava.
Nazvali su ga:
„DRUGA ŠANSA“.
Petar je pristao da povremeno razgovara s mladima o tome koliko su istina, odgovornost i poštenje važni.
Nije želio da ga ljudi sažalijevaju.
Želio je da iz njegove priče nešto nauče.
Jednog dana pozvali su ga u srednju školu.
Pred njim je sjedilo pedesetak učenika.
Jedan dječak podigao je ruku.
„Čika Petre, jeste li mrzili Aleksandra?“
Petar je dugo ćutao.
A onda odgovorio:
„Jesam.“
Učenici su zanijemili.
„Mrzio sam ga mnogo godina“, nastavio je.
„Dok sam bio u zatvoru, mislio sam samo na to kako mi je uništio život.“
Dječak je upitao:
„A zašto ste mu oprostili?“
Petar je pogledao kroz prozor.
Zatim rekao:
„ZATO ŠTO SAM SHVATIO DA MI JE VEĆ ODUZEO DEVETNAEST GODINA SLOBODE. NISAM HTIO DA MU POKLONIM I OSTATАК ŽIVOTA TAKO ŠTO ĆU SVAKOG DANA ŽIVJETI U MRŽNJI.“
U učionici je nastala tišina.
Druga učenica je upitala:
„Da li biste opet bili njegov prijatelj?“
Petar se blago nasmiješio.
„Ne znam.“
„Zašto?“
„Zato što oprost ne znači da se povjerenje automatski vraća.“
Zatim je dodao:
„ČOVJEKU MOŽETE OPROSTITI, A IPAK PRIZNATI DA ONO ŠTO VAM JE UČINIO NIKADA NIJE BILO U REDU.“
Učenici su zapljeskali.
Godine su prolazile.
Petar je ostario.
Ali više nije živio sam.
Stefan i Nikola često su ga posjećivali.
Milena ga je pozivala na porodične ručkove.
A on je polako počeo osjećati nešto što dugo nije.
Da negdje pripada.
Jednog zimskog jutra Milena je došla po njega.
„Petre, hoćete li sa mnom?“
Starac se nasmiješio.
„Gdje?“
„Na groblje.“
Petar je zastao.
Zatim klimnuo.
„Hoću.“
Zajedno su otišli do Aleksandrovog groba.
Snijeg je prekrivao staze.
Vjetar je lagano pomjerao grane.
Milena je položila cvijeće.
Petar je izvadio mali zlatni sat.
Stajao je nekoliko trenutaka.
A onda ga spustio na nadgrobnu ploču.
„Aleksandre“, rekao je.
„Čuvao sam ga trideset četiri godine.“
Zastao je.
„Danas mi više nije potreban.“
Milena ga je pogledala.
„Zašto?“
Petar je obrisao suze.
„ZATO ŠTO VIŠE NE ŽELIM BROJATI GODINE KOJE SAM IZGUBIO. ŽELIM CIJENITI DANE KOJI SU MI OSTALI.“
Milena je zaplakala.
Petar je podigao sat.
I pružio joj ga.
„Sačuvajte ga za svoje unuke.“
Milena je odmahnula glavom.
„Ne mogu.“
Starac se nasmiješio.
„Možete.“
Zatim je dodao:
„Ali kada ih jednog dana budete učili o njihovom djedu, nemojte im pričati samo koliko je bio bogat.“
Milena je klimnula.
„Neću.“
Petar je pogledao prema grobu.
A onda rekao:
„ISPRIČAJTE IM I KOLIKO JE VAŽNO IMATI HRABROSTI PRIZNATI GREŠKU. JER ČOVJEK KOJI NIKADA NE PRIZNA ŠTA JE POGREŠNO URADIO MOŽE PROVESTI CIJELI ŽIVOT BJEŽEĆI OD SAMOG SEBE.“
Milena ga je zagrlila.
Nekoliko godina kasnije, kada je Petar preminuo u dubokoj starosti, na njegovoj sahrani okupilo se mnogo ljudi.
Došli su oni kojima je fond pomogao.
Učenici koji su slušali njegova predavanja.
Komšije.
Prijatelji.
I porodica čovjeka koji mu je nekada uništio život.
Na njegovom grobu nije pisalo koliko je godina proveo u zatvoru.
Nije pisalo ni koliko je nepravde pretrpio.
Stajala je samo jednostavna rečenica koju je sam izabrao:
„ISTINA MOŽE KASNITI, ALI NIKADA NE PRESTAJE BITI VAŽNA.“
Milena je stajala pored groba.
U rukama je držala mali zlatni sat.
Pogledala je svoje sinove.
A onda tiho rekla:
„Vaš otac nam je ostavio veliko bogatstvo.“
Stefan je klimnuo.
„Jeste.“
Milena je odmahnula glavom.
„Ne mislim na novac.“
Sinovi su je pogledali.
Ona je nastavila:
„OSTAVIO NAM JE TEŠKU ISTINU I PRILIKU DA NAUČIMO KAKO SE NEPRAVDA ISPRAVLJA. A PETAR NAS JE NAUČIO DA ČOVJEK MOŽE IZGUBITI GOTOVO SVE, A IPAK SAČUVATI DOSTOJANSTVO.“
Tog dana Milena je posljednji put pogledala stari sat.
Kazaljke su i dalje radile.
Vrijeme je prolazilo.
Ali sada je razumjela nešto što ranije nije.
Novac može kupiti kuću.
Može kupiti automobil.
Može kupiti skupocjeno odijelo.
Ali ne može vratiti izgubljenu mladost.
Ne može izbrisati nepravdu.
I ne može kupiti iskreno oproštenje.
ZAPAMTITE: NIKADA NE PROCJENJUJTE ČOVJEKA PO ODJEĆI KOJU NOSI. MOŽDA JE NJEGOV KAPUT STAR, ALI JE NJEGOVO SRCE SAČUVALO DOSTOJANSTVO KOJE MNOGI BOGATI LJUDI NIKADA NISU IMALI.
NIKADA NE GRADITE SVOJU SREĆU NA TUĐOJ NESREĆI. JER ONO ŠTO STE STEKLI NEPRAVDOM MOŽE VAM DONIJETI BOGATSTVO, ALI RIJETKO ĆE VAM DONIJETI MIR.
OPROST JE VELIKA STVAR, ALI NE BRIŠE ODGOVORNOST. PRAVA PROMJENA POČINJE TEK KADA ČOVJEK PRIZNA ŠTA JE UČINIO I POKUŠA ISPRAVITI ŠTETU.
I NIKADA NE ZABORAVITE: NEČIJA PROŠLOST MOŽE BITI MNOGO TEŽA NEGO ŠTO MOŽETE ZAMISLITI. ZATO PRIJE NEGO ŠTO NEKOGA OSUDITE, POKUŠAJTE SAZNATI NJEGOVU PRIČU.
A VI, DA STE BILI NA PETROVOM MJESTU I DA VAM JE NAJBOLJI PRIJATELJ UNIŠTIO DEVETNAEST GODINA ŽIVOTA, DA LI BISTE MU IKADA MOGLI OPROSTITI ILI POSTOJE NEPRAVDE KOJE SE NIKADA NE MOGU OPROSTITI?