„IZBACITE OVU DJEVOJČICU IZ APOTEKE, NEMAMO MI LIJEKOVE ZA SIROTINJU!“ — VIKAO JE VLASNIK PRED SVIM MUŠTERIJAMA. ALI KADA JE STARI FARMACEUT OTVORIO NJENU POHABANU TORBU, PRONAŠAO JE PISMO STARO 28 GODINA ZBOG KOJEG JE CIJELA APOTEKA ZAPLAKALA!
Bila je hladna januarska večer u Sarajevu.
Snijeg je već satima padao, prekrivajući ulice bijelim pokrivačem. Ljudi su žurili svojim kućama, a temperatura se spustila daleko ispod nule.
U centru grada nalazila se velika privatna apoteka „Zdravlje“.
Njen vlasnik bio je pedesetpetogodišnji Emir Kovačević.
Bio je bogat čovjek.
Imao je nekoliko apoteka, luksuznu kuću i skupocjen automobil.
Ali ljudi koji su ga poznavali govorili su da je tokom godina zaboravio kako izgleda život bez novca.
Za njega je svaka mušterija bila samo još jedna zarada.
Te večeri apoteka je bila puna.
Ljudi su kupovali vitamine, lijekove i preparate protiv prehlade.
A onda su se ulazna vrata polako otvorila.
Na njima se pojavila djevojčica.
Imala je jedanaest godina.
Na sebi je nosila staru crvenu jaknu, nekoliko brojeva veću od nje.
Cipele su joj bile mokre.
Obrazi crveni od hladnoće.
U rukama je držala pohabanu školsku torbu.
Zvala se Lejla.
Polako je prišla pultu.
Iza njega je stajao vlasnik Emir.
„Izvoli, djevojčice.“
Lejla je spustila pogled.
„Dobar dan, čiko.“
„Šta trebaš?“
Iz džepa je izvadila zgužvani papir.
„Mojoj mami trebaju ovi lijekovi.“
Emir je uzeo papir.
Pogledao recept.
Zatim djevojčicu.
„Imaš li novac?“
Lejla je klimnula.
Otvorila je malu platnenu vrećicu.
Iz nje je istresla nekoliko kovanica.
Dvije marke.
Pet maraka.
Još nekoliko sitnih novčića.
Ukupno dvanaest maraka i pedeset feninga.
Emir je pogledao novac.
A onda se nasmijao.
„Djevojčice, ovi lijekovi koštaju mnogo više.“
Lejla je problijedjela.
„Koliko?“
„Osamdeset šest maraka.“
Djevojčici su oči zasuzile.
„Ali ja imam samo ovo.“
„Onda ne možeš kupiti lijekove.“
Lejla je čvrsto stegla vrećicu.
„Čiko, molim vas…“
Emir je uzdahnuo.
„Šta je sad?“
„Mama mi je jako bolesna.“
„Žao mi je, ali lijekovi nisu besplatni.“
Djevojčica je počela plakati.
„Već tri dana skoro ništa ne jede. Ne može ustati iz kreveta. A jutros je počela teško disati.“
Nekoliko mušterija okrenulo se prema njima.
Emir je postao nervozan.
„Onda je vodi doktoru!“
Lejla je tiho odgovorila:
„Nemamo novca za taksi. A mama ne može hodati.“
Vlasnik je podigao glas.
„SLUŠAJ ME, DJEVOJČICE! OVO JE APOTEKA, A NE HUMANITARNA USTANOVA!“
Lejla je ustuknula.
„Samo sam htjela…“
„IZLAZI NAPOLJE! NEMAMO MI LIJEKOVE ZA SIROTINJU!“
U apoteci je zavladala tišina.
Djevojčica je spustila glavu.
Polako je pokupila kovanice.
Jedna joj je ispala i otkotrljala se ispod police.
Kleknula je da je dohvati.
Ali Emir je nestrpljivo rekao:
„Ostavi to i izlazi!“
Lejla je ustala.
Suze su joj tekle niz obraze.
„Izvinite što sam smetala.“
Okrenula se prema vratima.
Ali tada se iz zadnje prostorije začuo dubok muški glas.
„SAČEKAJ, DIJETE!“
Bio je to stari farmaceut.
Zvao se Ibrahim.
Imao je sedamdeset dvije godine.
U apoteci je radio gotovo četrdeset godina, a posljednjih nekoliko godina dolazio je samo povremeno, da pomogne mlađim kolegama.
Bio je čovjek mirnog glasa i dobrog srca.
Prišao je djevojčici.
„Kako se zoveš, dušo?“
„Lejla.“
„A kako ti se zove majka?“
„Amira.“
Ibrahim se nasmiješio.
„Lijepo ime. A prezime?“
„Delić.“
Starac je na trenutak zastao.
„Delić?“
„Da.“
„A koliko tvoja majka ima godina?“
„Četrdeset pet.“
Ibrahim je polako spustio pogled.
Kao da je pokušavao nečega da se sjeti.
„Lejla, gdje živite?“
Djevojčica je rekla naziv stare ulice na periferiji Sarajeva.
Starac je problijedio.
„Je li tvoja majka nekada živjela u maloj kući pored stare pekare?“
Lejla je iznenađeno klimnula.
„Jeste. Ali kako vi to znate?“
Ibrahim nije odgovorio.
Umjesto toga upitao je:
„Imaš li možda neku njenu fotografiju?“
Djevojčica je otvorila torbu.
„Imam.“
Počela je pretraživati stvari.
Izvadila je staru svesku.
Komad hljeba zamotan u salvetu.
Malu plastičnu flašicu vode.
A zatim požutjelu kovertu.
„Mama mi je rekla da ovo čuvam.“
Ibrahim je pogledao kovertu.
Ruke su mu zadrhtale.
Na prednjoj strani pisalo je:
„ZA DOKTORA IBRAHIMA — AKO GA IKADA PONOVO PRONAĐEM.“
Starac je ostao nepomičan.
„Dijete…“
Lejla ga je pogledala.
„Šta je bilo?“
„Odakle ti ovo pismo?“
„Mama mi ga je dala jutros.“
„Zašto?“
Djevojčica je obrisala suze.
„Rekla je da, ako joj se nešto dogodi, pokušam pronaći čovjeka kojem je nekada obećala da će vratiti dug.“
Ibrahim se uhvatio za pult.
„Bože dragi…“
Emir je nestrpljivo prišao.
„Šta se ovdje događa?“
Ali stari farmaceut kao da ga nije čuo.
Gledao je kovertu.
A onda tiho upitao:
„Lejla, smijem li otvoriti ovo pismo?“
Djevojčica je klimnula.
„Smijete.“
Ibrahim je pažljivo otvorio kovertu.
Unutra se nalazila stara fotografija.
Na njoj je bio mladić u bijelom mantilu.
Pored njega stajala je sedamnaestogodišnja djevojka.
U naručju je držala malo dijete.
Ispod fotografije nalazilo se pismo.
Ibrahim je počeo čitati.
A već nakon prve rečenice oči su mu se napunile suzama.
Pisalo je:
„Dragi doktore Ibrahime,
Ako ikada pročitate ovo pismo, želim da znate da vas nikada nisam zaboravila.
Prije mnogo godina pomogli ste meni i mom malom bratu kada nismo imali nikoga.
Ali postoji nešto što vam nikada nisam rekla.
One noći kada ste mislili da ste vi spasili nas, zapravo ste vi bili čovjek kojem je moja porodica pokušavala vratiti život.“
Ibrahim je zastao.
Ruke su mu drhtale.
Emir ga je zbunjeno pogledao.
„Kakvo je to pismo?“
Starac nije odgovorio.
Nastavio je čitati.
I tada su se pred njegovim očima vratila sjećanja stara dvadeset osam godina.
Bila je zima 1998. godine.
Ibrahim je tada bio četrdesetčetvorogodišnji farmaceut.
Radio je u maloj apoteci na periferiji grada.
Njegova supruga bila je teško bolesna.
Imali su sina od devet godina.
Novca nije bilo dovoljno.
Ibrahim je radio po dvanaest sati dnevno, pokušavajući platiti liječenje supruge.
Jedne večeri u apoteku je ušla mlada djevojka.
Imala je sedamnaest godina.
Nosila je staru jaknu.
U naručju je držala petogodišnjeg brata.
Dječak je imao visoku temperaturu.
Djevojka je plakala.
„Molim vas, pomozite mi.“
Ibrahim joj je prišao.
„Šta se dogodilo?“
„Brat mi je bolestan. Nemamo roditelje. Ne znam šta da radim.“
Ibrahim je odmah pozvao hitnu pomoć.
Dok su čekali, dao je dječaku vode, utoplio ga i pokušavao umiriti njegovu sestru.
„Kako se zoveš, dijete?“
„Amira.“
„A brat?“
„Samir.“
„Gdje su vam roditelji?“
Djevojka je spustila glavu.
„Umrli su.“
Ibrahim je dugo ćutao.
A onda rekao:
„Večeras nećete ostati sami.“
Pomogao im je da dobiju potrebnu medicinsku pomoć.
Narednih dana donosio im je hranu.
Pomogao Amiri da pronađe siguran smještaj.
Kupio Samiru zimsku jaknu.
I dao djevojci nešto novca za školovanje.
Ali jednog dana Amira je nestala.
Zajedno s bratom preselila se kod daljih rođaka.
Ibrahim ih više nikada nije vidio.
Mislio je da su ga zaboravili.
A nije znao da je djevojka cijelog života čuvala njegovo ime.
Stari farmaceut podigao je pogled s pisma.
„To je bila tvoja majka?“
Lejla je klimnula.
„Jeste.“
Ibrahim je zaplakao.
„Amira… Mala Amira…“
Djevojčica ga je gledala.
„Vi poznajete moju mamu?“
Starac je kleknuo ispred nje.
„Dušo, tvoju majku sam upoznao kada je bila gotovo dijete.“
Lejla je počela plakati.
„Ona mi je pričala o jednom dobrom čovjeku koji joj je pomogao.“
Ibrahim ju je zagrlio.
„To sam bio ja.“
Ali pismo još nije bilo završeno.
Starac je nastavio čitati.
„Doktore Ibrahime,
Postoji još nešto što morate znati.
Moj brat Samir završio je medicinski fakultet.
Danas radi kao ljekar.
Svake godine besplatno liječi nekoliko porodica koje nemaju novca.
Kaže da je to njegov način da vrati dobrotu čovjeku koji ga je spasio kada je bio dijete.
A ja sam svojoj kćerki dala ime Lejla, po vašoj pokojnoj supruzi, za koju ste mi nekada pričali.
Nisam zaboravila ni vašeg sina.
Znam da ste nakon suprugine smrti prolazili kroz težak period.
Zato vam pišem ovo pismo.
Ako jednog dana moja kćerka dođe do vas, molim vas da joj kažete da sam pokušala živjeti onako kako ste me vi naučili.
Da nikada nisam okrenula glavu od gladnog čovjeka.
Da nikada nisam ponizila siromašnog.
I da sam uvijek vjerovala da dobrota koju jednom pružimo nekome ne nestaje.
Ona samo čeka pravi trenutak da se vrati.“
Ibrahim je spustio pismo.
Suze su mu tekle niz lice.
U apoteci se nije čuo nijedan glas.
Čak je i Emir stajao nepomično.
Ali tada je Lejla tiho rekla:
„Čiko Ibrahime…“
„Reci, dušo.“
„Hoće li moja mama umrijeti?“
Starcu se srce steglo.
Pogledao je recept.
Zatim djevojčicu.
I odlučno rekao:
„Nećemo gubiti vrijeme.“
Okrenuo se prema kolegici.
„Odmah pozovi hitnu pomoć. Reci da žena teško diše i ne može ustati iz kreveta.“
Zatim je uzeo telefon.
Pozvao broj koji je stajao na kraju pisma.
Javio se muškarac.
„Halo?“
Ibrahim je drhtavim glasom upitao:
„Je li to doktor Samir Delić?“
„Jeste. Ko zove?“
„Samire…“
Nastala je tišina.
„Ko je to?“
„Ovdje Ibrahim. Farmaceut iz stare apoteke.“
S druge strane začuo se uzdah.
„ČIKA IBRAHIME?!“
Starac je zaplakao.
„Sine, pronašao sam vas.“
Samir je nekoliko trenutaka ćutao.
A onda rekao:
„Čika Ibrahime, gdje ste?! Godinama vas tražimo!“
„Tvoja sestra je bolesna. Njena djevojčica je došla kod mene.“
Samirov glas odmah se promijenio.
„Gdje je Amira?“
Ibrahim mu je objasnio situaciju.
„Odmah dolazim. Zovem i kolege da joj pomognu.“
Dvadeset minuta kasnije hitna pomoć stigla je pred Amirinu kuću.
Ljekari su je pregledali i prevezli u bolnicu.
Utvrđeno je da ima ozbiljnu upalu pluća i da joj je potrebno bolničko liječenje.
Samir je stigao ubrzo nakon toga.
Kada je ugledao Ibrahima u bolničkom hodniku, zastao je.
A onda potrčao prema njemu.
Zagrlio ga je.
„ČIKA IBRAHIME!“
Starac ga je čvrsto držao.
„Samire, sine moj…“
„Da nije bilo vas, ja danas možda ne bih bio živ!“
Ibrahim je odmahnuo glavom.
„Nisam uradio ništa što svaki čovjek ne bi trebalo uraditi.“
Samir je zaplakao.
„Uradili ste mnogo više nego što mislite.“
Pokazao mu je fotografiju na telefonu.
Na njoj je stajao ispred bolnice, u bijelom mantilu.
„Vidite li ovo?“
Ibrahim je klimnuo.
„Vidim.“
„Svaki put kada pomognem pacijentu koji nema novca, sjetim se vas.“
Starac je obrisao suze.
„Onda je sve vrijedilo.“
Ali priča tu nije završena.
Narednog jutra Emir je došao u bolnicu.
U rukama je nosio cvijeće i kesu s poklonima za Lejlu.
Prišao je Ibrahimu.
„Moram razgovarati s vama.“
Starac ga je pogledao.
„Reci.“
Emir je spustio glavu.
„Sinoć sam napravio nešto strašno.“
Ibrahim je ćutao.
„Ponizio sam dijete koje je samo pokušavalo pomoći majci.“
„Jesi.“
„I nisam joj pružio pomoć kada joj je bila najpotrebnija.“
Ibrahim ga je pogledao.
„Znaš li šta je najtužnije, Emire?“
„Šta?“
„Da se ovakve stvari događaju svakog dana. Samo što većina ljudi nema staro pismo koje će nekoga natjerati da ih sasluša.“
Emir je dugo ćutao.
A onda rekao:
„Želim to promijeniti.“
Ibrahim je odmahnuo glavom.
„Nemoj pomagati Lejli zato što poznaješ njenu priču.“
„Nego?“
„Pomozi i onom djetetu koje nema nikoga ko bi ispričao njegovu.“
Te riječi Emir nikada nije zaboravio.
Mjesec dana kasnije Amira se oporavila i vratila kući.
Na dan kada je izašla iz bolnice, pred njenim vratima čekao je Ibrahim.
U rukama je držao buket bijelih ruža.
Kada ga je ugledala, Amira je zastala.
„Čika Ibrahime?“
Starac se nasmiješio.
„Amira, dijete moje.“
Žena je potrčala prema njemu.
Zagrlila ga je.
I počela plakati.
„Mislila sam da vas nikada više neću vidjeti!“
Ibrahim joj je pomilovao kosu.
„A ja sam mislio da ste me zaboravili.“
Amira je odmahnuła glavom.
„Kako bih mogla zaboraviti čovjeka koji nam je pomogao kada nismo imali nikoga?“
Pogledala je Lejlu.
„Dušo, jesi li zahvalila čika Ibrahimu?“
Djevojčica je klimnula.
„Jesam, mama.“
Zatim je prišla starcu.
Zagrlila ga oko struka.
I tiho rekla:
„Čiko Ibrahime, kada porastem, i ja želim pomagati ljudima.“
Starac je zaplakao.
„Onda sam, dušo, dobio najljepši poklon.“
Godinu dana kasnije apoteka „Zdravlje“ više nije bila ista.
Emir je pokrenuo fond za pomoć porodicama koje nisu mogle priuštiti propisane lijekove.
U saradnji s ljekarima i humanitarnim organizacijama, pomagali su ljudima u teškim životnim okolnostima.
Na ulaznim vratima postavljena je mala tabla.
Na njoj je pisalo:
„AKO NEMATE NOVCA ZA LIJEKOVE, NEMOJTE SE STIDJETI. OBRATITE NAM SE. POKUŠAĆEMO PRONAĆI NAČIN DA VAM POMOGNEMO.“
Ibrahim je svakog petka dolazio u apoteku.
Sjedio bi za malim stolom.
Razgovarao s ljudima.
Slušao njihove priče.
A kada bi neko upitao zašto i dalje dolazi iako je odavno mogao uživati u penziji, odgovorio bi:
„Zato što ponekad čovjeku treba više od lijeka. Treba mu neko ko će ga saslušati.“
Jednog dana Lejla mu je donijela crtež.
Na njemu je bila mala apoteka.
Ispred nje stajali su starac i djevojčica.
Iznad vrata napisala je:
„OVDJE DOBROTA NIKADA NE ISTIČE.“
Ibrahim je dugo gledao crtež.
A onda ga okačio na zid.
Pored starog pisma.
Pet godina kasnije, kada je Ibrahim proslavio sedamdeset sedmi rođendan, Lejla mu je pripremila iznenađenje.
Došla je u apoteku noseći malu tortu.
Na njoj je pisalo:
„HVALA ŠTO STE VJEROVALI U NAS.“
Ibrahim se nasmiješio.
„Lejla, dušo, pa zar nisi zaboravila starog čovjeka?“
Djevojka je odmahnula glavom.
„Nikada.“
„A šta želiš biti kada porasteš?“
Lejla je ponosno odgovorila:
„Farmaceut.“
Ibrahim je zanijemio.
„Stvarno?“
„Da.“
„Zašto?“
Djevojka ga je pogledala.
A onda rekla:
„Zato što želim da nijedno dijete ne mora plakati pred apotekom kao što sam ja plakala.“
Starcu su oči zasuzile.
Zagrlio ju je.
I šapnuo:
„Onda znam da moj život nije prošao uzalud.“
Mnogo godina kasnije Lejla je zaista završila farmaceutski fakultet.
Na dan diplomiranja u rukama je držala staru fotografiju.
Na njoj je bila ona, kao jedanaestogodišnja djevojčica, pored čika Ibrahima.
Kada su je novinari upitali ko joj je bio najveća inspiracija, odgovorila je:
„Jedan starac koji me nije pitao koliko novca imam, nego kako se zovem.“
Novinarka se nasmiješila.
„Zašto je to bilo toliko važno?“
Lejla je zastala.
„Zato što sam tog dana prvi put shvatila da postoje ljudi koji u siromašnom djetetu ne vide teret, nego čovjeka.“
A zatim je dodala:
„Možda čika Ibrahim nije mogao promijeniti cijeli svijet. Ali promijenio je moj. I zato ću se truditi da jednog dana ja promijenim nečiji.“
ZAPAMTITE: NIKADA NE PONIŽAVAJTE ČOVJEKA ZATO ŠTO NEMA NOVCA. NIKADA NE OKREĆITE GLAVU OD DJETETA KOJE PLAČE I NIKADA NE MISLITE DA JE VAŠ MALI ČIN DOBROTE BEZNAČAJAN. JER MOŽDA ĆE UPRAVO TA DOBROTA, POSLIJE MNOGO GODINA, SPASITI NEČIJI ŽIVOT.
A VI, DA STE BILI NA MJESTU STAROG FARMACEUTA, DA LI BISTE SE SUPROTSTAVILI VLASNIKU APOTEKE DA POMOGNETE DJEVOJČICI KOJA NEMA NOVCA ZA LIJEKOVE SVOJE MAJKE?